Kinesko gospodarstvo bilježi slabe rezultate u odnosu na svoj potencijal rasta. Ne samo da su ulaganja i potražnja za potrošnjom slabiji od očekivanog, već se zemlja suočava s izazovom dvaju D: deflacije i duga.

Iako je inflacija potrošačkih cijena blizu negativnog područja, inflacija proizvođačkih cijena već je godinu dana negativna. Istodobno, privatni i javni sektor akumulirali su goleme dugove zbog veće potrošnje tijekom pandemije i šireg odgovora na uvjete jeftinog novca iz prethodnih godina.

Dvije implikacije
Dva su D toksična kombinacija. Povećanjem realne vrijednosti (prilagođene inflaciji) postojećeg duga, deflacija otežava tvrtkama da osiguraju dodatno financiranje, čime se povećava mogućnost stečajeva – trend koji je već vidljiv u Kini. Štoviše, nakon što se kombinacija duga i deflacije ukorijeni, može stvoriti začarani krug u kojem manja potražnja dovodi do nižih ulaganja, manje proizvodnje, nižih prihoda, a time i do još manje potražnje.

Ova opasna spirala ima dvije implikacije za donošenje politike. Kako bi se spriječilo ukorjenjivanje deflacijskih očekivanja, povećanje stope inflacije putem poticaja ukupne potražnje postaje hitna potreba. Međutim, oslanjanje isključivo na više javnog ili privatnog zaduživanja najbolje je izbjegavati u korist agresivnog monetarnog popuštanja, uključujući unovčavanje duga (što znači da središnja banka kupuje i drži državne obveznice).

Kineske su vlasti svakako provodile različite politike za poticanje gospodarstva, uključujući smanjenje kamatnih stopa na hipotekarne kredite, ukidanje ograničenja pristupa financiranju poduzećima za nekretnine i provedbu mjera usmjerenih na povećanje domaćih cijena dionica (s nadom da će to povećati potrošačku potrošnju). No, ta rješenja, do sada, nisu postigla željeni ishod.

Zanimljivo je da nije provedeno masovno ubrizgavanje veće likvidnosti od strane Narodne banke Kine (NBK). Čini se da ta suzdržanost odražava četiri razmatranja: strah od pokretanja visoke inflacije; percipirani ograničeni prostor za daljnje monetarno popuštanje; uvjerenje da će monetarni poticaj imati samo ograničen učinak; i zabrinutost zbog daljnjeg slabljenja kineskog juana u odnosu na američki dolar i druge ključne valute. No zabrinutost je po sva četiri pitanja neosnovana, s obzirom na trenutno stanje kineskog gospodarstva.

Kina ne bi trebala biti zabrinuta zbog inflacije kada se već suočava sa suprotnim problemom: padom cijena i nominalnh plaća u mnogim sektorima. Ako potrošači i poduzeća očekuju pad cijena u budućnosti, odgodit će kupnju, dodatno suzbijajući potražnju. Preduhitriti spiralu deflacije duga mora biti prioritet.

Slično tome, oni koji vjeruju da je prostor za monetarno popuštanje bio ograničen ionako niskim kamatnim stopama pogrešno su shvatili. Kao što su kineska financijska tijela sada priznala, mogu dodatno smanjiti omjere obveznih pričuva banaka, koje trenutačno iznose 10,75% za velike poslovne banke u državnom vlasništvu i 6% za druge banke. Iako je potreban omjer za kineske banke koje nisu u državnom vlasništvu od 15. rujna pao na 4%, to je još uvijek visoko u usporedbi s omjerima pričuva od 0% u Sjedinjenim Američkim Državama i 0,8% u Japanu.

Cijena koju vrijedi platiti
Nadalje, kao i središnje banke u zemljama s visokim dohotkom nakon financijske krize 2008., Narodna banka Kine bi se i dalje mogla koristiti kvantitativnim popuštanjem, pri čemu bi velike kupnje državnih obveznica komercijalnim bankama dale veću likvidnost za kreditiranje.

Ako je cilj postići veću inflaciju – kao što je danas slučaj u Kini – ne postoji mehaničko ograničenje dodatnog poticaja koji se može primijeniti na gospodarstvo putem ovog kanala. Kini je potreban pristup “što god bude potrebno” koji je Europska središnja banka slijedila prije deset godina kada se i ona suočavala sa spiralom deflacije duga. Narodna banka Kine trebala bi javno objaviti strategiju za unovčavanje velikog dijela državnog duga i poticanje većih ulaganja u privatni vlasnički kapital.

Kako bi se potaknulo opće i koordinirano povećanje nominalnih plaća, donositelji politika trebali bi razmotriti trostrani pristup koji uključuje smanjenje doprinosa poslodavaca fondu socijalne sigurnosti u zamjenu za povećanje plaća; fiskalni prijenos s Ministarstva financija na fond socijalnog osiguranja, koji se financira dugoročnim državnim obveznicama, kako bi se nadoknadili izgubljeni doprinosi poduzeća; i unovčavanje tog fiskalnog transfera od strane Narodne banke Kine (kupnjom i držanjem državnih obveznica). Te se mjere mogu prema potrebi poništiti kako bi se suzbila inflacija. Za sada je borba protiv dva D mnogo važnija.

Naposljetku, prijedlozi za agresivno monetarno popuštanje obično izazivaju zabrinutost zbog deprecijacije tečaja. Ali ako je cijena spašavanja gospodarstva od ukorijenjene deflacije slabiji kineski juan, to je cijena koju vrijedi platiti – i čak bi mogla poslužiti kao koristan mehanizam prilagodbe poticanjem inozemne potražnje za kineskim proizvodima.

Umjesto da pokušavaju upravljati tečajem, što bi umjetno opravdalo očekivanje deprecijacije, kineske vlasti trebale bi takve prilagodbe prepustiti tržišnim silama. Uostalom, dovoljno velika jednokratna deprecijacija ostavila bi malo prostora za daljnja očekivanja deprecijacije.