Inflacija je odjednom postala veliki problem u gotovo svim zemljama. Ono što je ovaj put neobično jest da su u prvom planu napredna gospodarstva, s godišnjom inflacijom potrošačkih cijena trenutačno 8,5% u Sjedinjenim Američkim Državama, 7,5% u eurozoni i 7% u Velikoj Britaniji. Među tržištima u nastajanju i zemljama u razvoju tradicionalno otpornija azijska gospodarstva bilježe i visoku inflaciju, pri čemu je rast cijena u Indiji, Bangladešu i Južnoj Koreji u ožujku dosegnuo 7%, 6,2%, odnosno 4,1%.

U nekoliko slučajeva, visoka inflacija ima uzroke specifične za pojedine zemlje. U Turskoj predsjednik Recep Tayyip Erdoğan pokušava voditi središnju banku. U Šri Lanki krivac je potpuno loše upravljanje deviznim pričuvama i poljoprivrednom politikom.

Općenito, međutim, inflacija je jedna od najmanje shvaćenih pojava unutar ekonomije. Imamo dovoljno znanja da spriječimo velike hiperinflacijske epizode kakve smo vidjeli u prošlosti, poput rekordnih slučajeva u Njemačkoj 1923. i Mađarskoj 1946. te u dijelovima Latinske Amerike i Afrike u novije vrijeme.

Međutim, fino usklađeno upravljanje inflacijom s kojim se sada pokušava, područje je u kojem je ekonomija najslabija. Od proučavanja novca u općoj ravnoteži odustalo se jer je matematički tako teško slijediti taj primjer, a i dalje plaćamo cijenu toga. Velik dio razgovora stručnjaka o upravljanju inflacijom zvuči profesionalno, ali je poput cvrkuta ptica. Nestručan glas zvučat će neskladno, ali brbljanje može biti besmisleno.

U ovoj fazi možemo samo s oprezom koristiti ono znanje o inflaciji koje imamo. Osim toga, od ključne je važnosti bolja globalna koordinacija monetarne politike. Ti minimalni koraci posebno su važni za gospodarstva u nastajanju u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, gdje inflacija može dovesti velike ranjive populacije u ekstremno siromaštvo.

Zaštićeni siromašniji Amerikanci

S obzirom na to da je američka inflacija dosegnula razine koje nisu zabilježene od 1981., jako se okrivljuju Federalne rezerve. Vjerujem da su kritike pretjerane. Za početak, suprotno onome što neki promatrači tvrde, glavni pokretač trenutačne inflacije nije potražnja nego ponuda, a posebno uska grla i poremećaji u lancu opskrbe izazvani u početku pandemijom bolesti Covid-19 i pogoršani tekućim ratom u Ukrajini.

Kada se inflacija dogodi isključivo zbog viška likvidnosti i potražnje, povećanje cijena u robi i uslugama ujednačenije je. Ali danas, hrana i energija imaju neproporcionalan udio u ukupnom iznosu inflacije. Ako uklonimo te stavke, inflacija u eurozoni naglo pada sa 7,5 na 3,2 posto, dok se američka inflacija smanjuje sa 8,5 na 6,5 posto.

Razlika u temeljnoj inflaciji između SAD-a i eurozone upućuje na to da je agregatna potražnja, čak i ako nije primarni uzrok današnjih cjenovnih pritisaka, odigrala veću ulogu u SAD-u. Povrh toga, porast potražnje dogodio se s dobrim razlogom. Administracija predsjednika Joea Bidena provela je jedan od najvećih vladinih paketa pomoći u povijesti SAD-a – s paketom spašavanja vrijednim 1,9 bilijuna dolara koji je dio ukupne pomoći u pandemiji od gotovo 25% BDP-a – kako bi podržala ranjivije segmente društva tijekom krize uzrokovane bolešću Covid-19. Iako je inflacija visoka, siromašniji Amerikanci bolje su zaštićeni nego što bi inače bili.

U slučaju gospodarstava u nastajanju s većim ranjivim stanovništvom, vrijedi imati na umu da kada se zemlja uglavnom suočava s inflacijom koja se temelji na potražnji, a cijene rastu na svim razinama, korekcija tečaja može zadržati učinak uglavnom ograničen unutar svojih granica. Ako se cijene svih dobara i usluga u zemlji povećaju za x%, a valuta amortizira za x%, malo je prelijevanja na druge zemlje. Međutim, današnja inflacija neravnomjerno je iskrivljena u robi i uslugama, a rast cijena ne može se ograničiti na zemlju pukom korekcijom tečaja. Učinci prelijevanja neizbježni su i upravo se događaju.

Drugi razlog zašto se središnje banke čine relativno neučinkovitima u rješavanju današnje inflacije je napredak globalizacije. Podrazumijeva se od sedamnaestog stoljeća, kada su Riksbank u Švedskoj (1668.) i Bank of England (1694.) bile među prvim središnjim bankama na svijetu, da jedno gospodarstvo ne bi trebalo imati više od jednog nadležnog tijela za stvaranje novca. Sva najveća gospodarstva tog vremena ubrzo su osnovala središnje banke u skladu s tim načelom.

Odgovornost SAD-a

Ovaj se sustav sada osporava na neočekivan način. Kako se nastavlja globalizacija (bez obzira na nedavne poremećaje u lancu opskrbe) i protok robe, usluga i kapitala iz jedne zemlje u drugu, svijet sve više postaje jedinstveno gospodarstvo. No, trenutačno postoji više od 150 središnjih banaka. Vraćamo se u situaciju koju su donositelji politike iz sedamnaestog stoljeća nastojali prevladati.

A to znači nevolje za upravljanje inflacijom. Ako jedna zemlja pokuša zaustaviti inflaciju povećanjem kamatnih stopa, novac će se sliti u tu zemlju, uzrokovati aprecijaciju tečaja i prigušenje izvoza. Stoga će svaka zemlja, naravno, biti manje oduševljena monetarnim stezanjem nego što bi svi zajednički željeli.

Kao što je to slučaj u mnogim drugim područjima javne politike, potrebna je bolja globalna koordinacija kako bi se prevladao taj problem kolektivnog djelovanja. Kao najveće svjetsko gospodarstvo i izdavatelj njegove glavne rezervne valute, SAD će morati preuzeti nerazmjeran iznos odgovornosti za taj napor.