Živimo u svijetu u kojem se kontinuirano produbljuje jaz između vještina «prosječnog» radnika i sposobnosti koje iziskuju inovativne nove tehnologije. Roboti, softver i umjetna inteligencija povećali su korporativnu dobit i potražnju za kvalificiranim stručnjacima.

Ali oni zamjenjuju tvorničke, prodajne i uredske radnike – smanjujući tradicionalnu srednju klasu. Taj «jaz vještina» doprinosi produbljenju ekonomske nejednakosti i nesigurnosti te naposljetku političkoj polarizaciji – ključnim problemima našeg vremena.

Logično je da se jaz između vještina i tehnologije može zatvoriti na jedan od sljedeća dva načina: ili povećanom edukacijom u cilju zadovoljavanja zahtjeva novih tehnologija ili preusmjeravanjem inovacija u cilju usklađivanja vještina postojeće (i potencijalne) radne snage.

Druga strategija jedva dobiva i prazne pohvale u političkim raspravama. Ipak, to je očiglednija i vjerojatno učinkovitija strategija. Kao što je istaknuo moj kolega s harvardskog sveučilišta Ricardo Hausmann, trebamo otvoriti radna mjesta za radnike koje imamo, a ne za radnike koje bismo željeli imati.

Obično mislimo da imamo malo kontrole nad inovacijama. Društvo se mora prilagoditi tehnološkim promjenama, a ne suprotno.

Računaju na subvencije

Ta perspektiva zanemaruje stupanj u kojem inovacije pokreću vrijednosti, koje su često neizrečene i poticaje. Kao prvo, vlade igraju sveprisutnu ulogu u oblikovanju tehnološkog krajobraza.

Napredna gospodarstva obično računaju na subvencije za istraživanje i razvoj, financiranje temeljnih znanstvenih istraživanja, pravila o patentima, kreditna jamstva, politike za razvoj klastera te na izravnu vladinu podršku za inovativne nove tehnologije. Sve te politike usmjeravaju teren kako bi utvrdile koji tip inovacija se događa.

Ostale politike mogle bi imati nenamjerni učinak na smjer tehnoloških promjena. Kao što tvrdi Daron Acemoglu s američkog MIT-a, porezna politika obično izokreće poticaje za inovacije u smjeru protiv radne snage poticanjem automatizacije.

Tvrtke dobivaju porezne olakšice pri zapošljavanju robota, a ne pri otvaranju dodatnog dobrog radnog mjesta. Naime, radna mjesta se oporezuju, dok se strojevi subvencioniraju.

Umjesto zamjene polukvalificirane ili nekvalificirane radne snage strojevima, društva mogu promicati inovacije koje osobito povećavaju zadatke koje obični radnici mogu izvršavati.

To se može postići novim tehnologijama koje ili omogućavaju radnicima obavljanje posla kojeg su ranije obavljali kvalificiraniji radnici ili omogućavaju pružanje specijaliziranijih, prilagođenih usluga od strane postojeće radne snage.

Primjeri prvog tipa tehnologije su sustavi umjetne inteligencije koji omogućavaju medicinskim sestrama obavljanje liječničkih procedura ili obrtnicima obavljanje inženjerskih zadataka.

Primjer potonjeg bila bi tehnologija koja omogućava nastavnicima pružanje edukacijskih usluga  prilagođenih sposobnostima i potrebama različitih studenata.

Moral i tehnološke promjene

Temeljni razlog zbog kojega društvo premalo ulaže u inovacije koje koriste obični ljudi vezan je uz preraspodjelu moći. Znanost i tehnologija osmišljeni su za davanje odgovora i rješavanje problema.

Međutim, pitanja koja se postavljaju i čiji problemi se rješavaju ovisi o tome čiji glas je nadmoćniji. Primjerice, neka od ograničenja medicinskih tehnologija vezano uz gore navedeno  proizlaze iz ovlasti iz kojih liječnici moraju izuzeti niže kvalificirane medicinske radnike iz naprednijih zadataka.

Način na koji se određena tehnologija upotrebljava na radnom mjestu usko je povezan s time tko donosi odluke.

Sofisticirane tehnologije mogu omogućiti menadžerima promatranje svakog pokreta svojih radnika i mjerenje njihove učinkovitosti, omogućujući kompanijama postavljanje još zahtjevnijih proizvodnih standarda, sa znatnom cijenom po fizičko i mentalno zdravlje radnika.

Kao druga alternativa, vrlo slične tehnologije mogu osnažiti radnike u cilju povećanja njihove autonomije i kontrole njihovog radnog okruženja. Lako je pogoditi što od toga prevladava u praksi.

Etička razmatranja također eksplicitno ili implicitno igraju ulogu u usmjeravanju inovacija. I ovdje je moć važna.

Kad su neki zaposlenici tvrtke Google počeli prigovarati i organizirati se protiv razvoja sustava umjetne inteligencije koje su smatrali neetičnima – namijenjenima uporabi u imigracijskoj kontroli ili za špijuniranje – kompanija je tome stala na kraj i neki od vođa pothvata organiziranog unutar kompanije dobili su otkaz.

Tehnološke promjene ne slijede svoj vlastiti smjer.  Oblikuju ih moralni okviri, poticaji i moć. Ako mislimo više o tome na koji način se mogu usmjeriti inovacije kako bi služile društvu, moći ćemo si priuštiti manje brinuti o tome na koji način bismo ih trebali prilagoditi.