O trgovinskoj politici raspravlja posvuda se raspravlja, no rijetko se o njoj govori iskreno. Umjesto da se usredotočimo na troškove i koristi, pitanje je ugrubo sročeno kao pitanje “strane” naspram “domaće” proizvodnje. Taj manjak ozbiljne rasprave o ekonomskoj otvorenosti imat će katastrofalne posljedice. Novi konsenzus koji se pojavio može završiti samo u suzama.

Prisjetite se prve (i vjerojatno jedine) debate između dvoje kandidata za američkog predsjednika. Jedini bitan, politički relevantan trenutak dogodio se u uvodnim minutama, kada je Kamala Harris opisala carinu od 20% na sav uvoz (s porezom od 60% na uvoz iz Kine) koju je predložio Donald Trump kao porez na promet. Trump je netočno odgovorio da će troškove snositi strani proizvođači, a ne američki građani.

Ali kada je ispravno istaknuo da je predsjednik Joe Biden (uglavnom) nastavio carinsku politiku koju je on započeo, Harris nije reagirala. U nekom trenutku, međutim, demokrati će morati ispitati to pitanje, jer je ispravna trgovinska politika ključna za zdravlje i politike i gospodarstva.

Veći gubitak blagostanja
Srećom, istraživači su došli do mnoštva empirijskih dokaza o učincima trgovine, a iznenađujuće je malo polemika oko rezultata. Najopsežnija studija o Trumpovim carinama dolazi od Davida Autora, Anne Beck, Davida Dorna i Gordona Hansona, koji pokazuju da ta politika nije imala pozitivan učinak na zapošljavanje u proizvodnji, koje je trebalo biti zaštićeno.

Što je još gore, zbog osvetničkih carina iz drugih zemalja, Trumpova politika dovela je do gubitka radnih mjesta u mnogim drugim sektorima. Ali carine dovode do povećanja glasova za republikance u područjima gdje su radnici bili “zaštićeni”. Ta je politika stoga polučila korist u politici, pri čemu je gospodarstvo platilo cijenu.

Politički učinak povoljan za republikance nije trebao biti razlogom Bidenovog nastavljanja s carinama. Ali do trenutka kada je preuzeo dužnost, retorika promicanja američke proizvodnje i oštrog odnosa prema Kini uzela je maha. Nuđenje bilo kakvog “ustupka” Kini, koji bi, u stvarnosti, bio ustupak američkim potrošačima, smatralo se kontraproduktivnim.

Trumpovi novi prijedlozi carina još su radikalniji od carina koje je uveo tijekom svog prvog predsjedničkog mandata i donijeli bi mnogo veće opasnosti. Za početak, cjenovni učinci bili bi mnogo veći, što bi impliciralo veći gubitak blagostanja. Procjene godišnjih troškova carine od 10% (polovica onoga što on želi) za prosječnog potrošača kreću se od 1500 dolara progresivnog Centra za američki napredak do 2600 dolara Nacionalnog sindikata poreznih obveznika.

Carine također donose konceptualne i praktične probleme. Većina proizvoda posljedica je složenih lanaca opskrbe, a jedna faza može biti u Kini čak i ako se konačna proizvodnja ili montaža odvija negdje drugdje. Stoga se mnogo pozornosti posvećuje naglom porastu američkog uvoza iz Meksika i Vijetnama u vrijeme kada te zemlje također kupuju više od Kine.

Slično tome, veliki udio američkih generičkih lijekova dolazi iz Indije, ali indijski proizvođači rabe kemikalije koje isporučuje Kina. Treba li i ove proizvode oporezivati? Amerikanci sigurno ne žele platiti više za lijekove. Ako si neke lijekove neće moći priuštiti, može se predvidjeti viši morbiditet i smrtnost.

Kada je riječ o trgovini, carine su izvor trvenja. Dobra analogija je nakupljanje leda na krilu aviona: malo možda nije važno, ali postoji prekretnica na kojoj avion više neće letjeti. Jesmo li spremni srušiti američko gospodarstvo, a s njime i globalno gospodarstvo, politikom uslijed koje bi reakcija na carinski zakon Smoot-Hawley iz 1930. izgledala skromno ako ih usporedimo? S obzirom na ulogu te politike u izazivanju katastrofalne globalne gospodarske krize, odgovor bi trebao biti očit.

Nažalost, prema novom uvriježenom mišljenju, slobodna trgovina opasan je dio diskreditirane “neoliberalne” ideologije koju su Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici nametnuli drugima nakon Hladnog rata. Napadi na slobodnu trgovinu dolaze s desne i lijeve strane.

Napadi na neoliberalizam postali su srž ideologije ruskog predsjednika Vladimira Putina i mađarskog premijera Viktora Orbána, tvrdeći da ekonomska otvorenost dovodi do raspada tradicionalnih društvenih vrijednosti. Isto tako, ljevica već dugo pripisuje korozivne učinke neoliberalizmu, a centristi poput Bidena zaključili su da mogu imati koristi od preuzimanja tema koje dijele desnica i ljevica.

Dva puta do razuma
Postoje dva načina za povratak zdravom razumu. Jedan je provesti pokus protekcionizma i zatim razmotriti rezultate, što bi uključivalo masovne gubitke radnih mjesta i širenje nezadovoljstva i nestabilnosti diljem svijeta. Bila bi to rekonstrukcija 1930-ih, groznog razdoblja koje je dovelo do spoznaje da trgovina stvara prosperitet velikih razmjera.

Prema istraživanjima javnog mnijenja, postoje jednaki izgledi da američki narod odabere taj put 5. studenog.

Druga mogućnost je ozbiljna rasprava o učincima trgovine utemeljena na dokazima. U teoriji, trebalo bi biti jednostavno objasniti tu politiku. Kompromis uključuje financiranje državnih rashoda kroz ekvivalent poreza na promet s jedne strane, i oslanjanje na porez na dohodak s druge. Birači bi trebali znati da je protekcionizam vrlo regresivan. Osobe s niskim i srednjim primanjima nesrazmjerno pogađaju carine, dok ih osobe s visokim primanjima uopće ne primjećuju.

Može li se ova rasprava iznijeti iz hodnika akademske zajednice? Iako SAD nema tradiciju saveznih referenduma, zamislite samo kako bi birači reagirali kada bi ih izravno pitali preferiraju li mnogo veći porez na potrošnju. Najbolji odgovor na “populizam” je imati hrabrosti pitati ljude o određenim pitanjima, a carina je goruće pitanje. Ozbiljna rasprava o trgovini bila bi beskrajno poželjnija od carinskog rata koji vodi u globalnu krizu. Izbor je očigledan i Harris ga mora napraviti.

© Project Syndicate 2024.