Deindustrijalizaciji je potrebno odlučno promijeniti negativan predznak.

Danas 600, a sutra više od 1000 tvornica i radionica pravno neovisnih samostalnih proizvođača namještaja realnost su naše nove industrijske strukture, koja je u procesu modernizacije. Jučer centralizacija proizvodnog procesa od primarne do finalne prerade u oko 40 drvnih kombinata. Poslije 1991. ekonomska tranzicija, privatizacija i decentralizacija kombinata. U veliki broj mikro, malih i srednjih poduzeća.  Hrvatska je po definiciji MMF-a još uvijek “zemlja u razvoju”, pa prema tome ima posebne, specifične i jedinstvene ciljeve razvoja industrije. Najkraće, nastojimo ne zaboraviti da radi zaostajanja prema razvijenijim konkurentima imamo potrebu trčati, a ne hodati u reindustrijalizaciju.

Izvori optimizma
U državnim i lokalnim institucijama ne bi smjeli dopustiti da nas zadovolje posljednji uspjesi industrije namještaja i prerade drva (učešće u ukupnom izvozu 10%). Vodeći ljudi drvne struke uvjeravaju javnost u velike mogućnosti nastavka dinamičnog procesa razvoja i rasta obujma proizvodnje, izvoza i novih zapošljavanja. Predsjednik strukovne Udruge Jurčić uporno ponavlja da je moguće izvoz drvne branše udvostručiti.

Opravdano je zapitati se koji su objektivni izvori takvog optimizma? Samo 20 od ukupno 585 poduzeća ostvaruje 80% ukupnog izvoza namještaja iz Hrvatske. Prema posljednjem popisu (2012., izvor MINGO) od ukupno 585 poduzeća čija je djelatnost proizvodnja namještaja 49 poduzeća ostvaruje 80% ukupnih prihoda sektora, a 68 poduzeća zapošljava 80% ukupno zaposlenih. Prema tome, većina od preostalih 560 poduzeća su “unutarnja rezerva” za rast izvoza industrije namještaja Hrvatske. Uključujući nepoznat broj novo utemeljenih poduzeća. Drugo, mogućnost povećanja izvoza je u činjenici da su više od 90% od tih 560 poduzeća subjekti malog gospodarstva. Postavlja se pitanje zbog čega 560 malih tvrtki ima tako ograničen obujam izvoza? Uvjeren sam da su rješenja na tragu implementacije u industrijskoj operativi institucionalno usvojenih državnih zakona i dokumenata.

Konačno sada imamo Zakon o industrijskoj strategiji 2014-2020 i druge strategije, programe i preporuke usmjerene na organizaciju lokalno koncentriranih proizvodnih sustava, za koje se u Hrvatskoj zadnjih godina koristi termin “klasteri konkurentnosti”. Iskustvo razvijenih potvrđuje da je sinergija u poslovanju i proizvodnji velikih i malih proizvođača pretpostavka ekonomske efikasnosti i kompetivnosti svake industrijske strukture. Međutim, regionalno mrežavanje malih poduzeća u klastere konkurentnosti je usporeno bez aktivne uloge institucija. Pozitivni su primjeri Varaždina, Virovitice, Vukovara i Delnica.

Talijanska iskustva
Za svako, a posebno za poduzeća malog gospodarstva koja su specijalizirana za jednu ili dvije faze tehnološkog procesa, partnerstvo i kooperacija su neizbježna potreba u proizvodnji namještaja i drugih finalnih proizvoda, pa čak i polufinalnih proizvoda. Sudjelovati, biti umrežen u proizvodnju zajedničkog finalnog proizvoda na lokalnom teritoriju u promjeru ne većem od 30 do 40 kilometara, lakše je i učinkovitije nego tražiti partnere i dobavljače na udaljenosti od 200 i više kilometara. Dakako, pod uvjetom da se radi o konkurenrento sposobnim partnerima i kooperantima.  Dva primjera iz industrijske prakse mogu biti dobra ilustracija organizacije rada i poslovanja lokalnih drvnih klastera konkurentnosti. Razgovarao sam, naime, prije nekoliko godina s dva vlasnika tvornica koje sudjeluju u radu klastera industrije stolica u blizini Udina.

Prema podacima iz 2013. distrikt (talijanski termin za klaster) djeluje na teritoriju 11 općina, koje ukupno imaju površinu ne veću od oko 300 četvornih kilometara. U njegovom radu sudjeluje oko 800 tvornica ili radionica koje proizvode stolice i stolove, uglavnom drvene, kao i njihove sastavne dijelove. Input je neprerađeno drvo. Distrikt zapošljava više od 5000 zaposlenika. Mateo, prvi vlasnik s kojim sam razgovarao, uspješno upravlja tvornicom specijaliziranom za tokerenje drva koja zapošljava 15 djelatnika. Pitao sam ga zašto ne proizvodi gotove stolice? Odgovor je bio vrlo odlučan: “Specijaliziran sam za tokarenje drva, konkurentan sam u toj fazi izrade stolaca. Zarađujem koliko treba da uvijek mogu reinvestirati u najmoderniju tehnologiju tokarenja, a moji zaposlenici i obitelj mogu pristojno živjeti od našeg rada. Odlučiti proizvoditi gotovu drvenu stolicu za tržište široke potrošnje značilo bi ne samo zadužiti se kod banke za iznos investicije potreban za proširenje proizvodnog prostora, nabavku strojeva i opreme, zatim i za obrtna sredstva, već bi prije svega morao reorganizirati tvrtku za rad i poslovanje, za natjecanje na tržištu široke potrošnje.Stefano, drugi vlasnik, upravlja srednje velikom tvornicom modernih drvenih stolica, s oko 55 zaposlenika. Jako je dobro komercijalno pozicioniran na domaćem tržištu.

Projektiranje asortimana, dizajn, istraživanje i razvoj, montažu, marketing, prodaju, izvoz, distribuciju i promociju zadržao je u svojoj tvornici. Sastavne dijelove stolica, drugi repromaterijal i usluge kupuje od kooperanata i dobavljača, pretežno u svom distriktu/klasteru. U svom poslovanju primjenjuje “strategiju outsourcinga”. Sa Stefanom smo više puta ragovarali i pregovarali i nakon tri mjeseca Stefano je odustao od namjere da investira ili da kooperira u Hrvatskoj. Pitao sam zašto? Odgovorio je da njegova tvornica može u svom distriktu/klasteru, u promjeru od 10 do 15 kilometara, nabaviti po konkurentnim cijenama sve sastavne dijelove i usluge potrebne za proizvodnju/montažu finalnog proizvoda. Može birati između većeg broja konkurentnih dobavljača/kooperanata. To u Hrvatskoj nije moguće, rekao je Stafano, jer nemate razvijenu decentralizaciju proizvodnje, niti razvijenu izradu drvenih sastavnih dijelova stolica, a niti teritorijalno koncentrirane industrijske sustave – drvne distrikte/klastere.

Prerada drva višeg stupnja
Iz ova dva primjera slijedi više zaključaka. Koji se prije svega svode na prednosti i mogućnosti, a istovremeno na ograničenja i slabosti sada zatečene strukture industrije namještaja, prerade drva i šumarstva Hrvatske. Točno je da mi moramo činiti sve moguće da razvijamo preradu drva višeg stupnja i veće dodane vrijednosti. Ali, to je površan i stručno mršav zaključak. Hrvatska mora insitucionalno doći do načina (a kako se to radi ima dosta uzora u svijetu) da kreira uvjete, kako kaže naš zakon, “za stvaranje infrastrukturno opremljenih poduzetničkih područja visoke razine konkurentnosti, poticajnim mjerama i povlasticama za poslovanje u tom području.” Jer, objektivno do sada su naši inozemni konkurenti u proizvodnji namještaja (i stolica) bili bolji od većine naših tvornica (ne svih) u posredovanju (ne samo proizvodnji već i kreiranju businessa) između inputa – koji su naše šume, i outputa – europskog tržišta robe široke potrošnje.