Tri primarna čimbenika određuju ekonomski prosperitet: ljudski kapital (obrazovanje i vještine stanovništva); fizički kapital (količina i kvaliteta fizičke infrastrukture) i tehnologija (znanstveno znanje i njegova primjena).

Od 1980-ih, teorija rasta među kreatorima politika u administraciji američkog predsjednika Ronalda Reagana i drugdje bila je da će snižavanje stope oporezivanja kapitala – i općenitije visokog dohotka – dovesti do više ulaganja i bržeg usvajanja nove tehnologije. To bi zatim potaknulo rast plaća i dohodaka za sve. Nakon 40 godina takve politike u Sjedinjenim Američkim Državama, koju su u različitim razmjerima provodili kako republikanci tako i demokrati, cjelokupni ishod može se sažeti jednom riječju: razočaravajuće.

Bogati postali još bogatiji
Razočaranje djelomično odražava relativno nisku stopu ekonomskog rasta od početka Reaganove revolucije 1981. godine, osobito tijekom protekla dva desetljeća. Američko gospodarstvo običavalo je ostvarivati rast od preko 3% na godišnjoj razini, ali sada je sretno ako dosegne 2,5% – i, ako je prognoza Proračunskog odbora američkog Kongresa točna, uz veliki napor postići će čak 2% godišnji rast tijekom sljedećeg desetljeća.

Razočaranje postaje još intenzivnije kad razmislimo tko je se okoristio rastom koji je postignut. Konkretno, nema dokaza o učinku “kapanja” za kojeg su Reaganovi pomoćnici bili tako sigurni da će proizaći iz rezanja poreza za one na vrhu. Godine 1947. medijan (srednja vrijednost) dohotka američkog kućanstva iznosila je 28.491 dolara (procjena za 2016.). Do 1973. godine, medijan dohotka više se nego udvostručio, dosegavši 58.539 dolara, što je uvelike bilo u skladu s cjelokupnim gospodarskim rastom.

Međutim, tijekom sljedeća četiri desetljeća (do 2016.), medijan dohotka američkog kućanstva zabilježio je rast od samo 20%, dosegavši iznos od 65.063 dolara. Tijekom ista ta četiri desetljeća, dohodci za gornjih 1% primatelja dohotka značajno su se povećali – i možda je oko pola cjelokupnog rasta dohotka u zemlji otpalo na te ljude. No, najveće razočaranje čak je još dublje. Dok su bogati akumulirali više bogatstva, kako na osobnoj razini, tako i kroz kompanije koje su kontrolirali, uložili su nešto tog novca na jačanje vlastitog političkog utjecaja, s vizijom da će još dodatno povećati vlastito bogatstvo.

Slika je po tom pitanju najjasnija u financijskom sektoru, gdje je “deregulacija” postala dimnom zavjesom za izmjenu pravila igre u cilju poticanja konsolidacije i većeg preuzimanja rizika. Retorika je uvijek bila o “otvaranju radnih mjesta”, ali se stvarnost poprilično razlikovala: potrošači su bili zloupotrebljavani, na tržište su stavljani opasni proizvodi, a cijela struktura eksplodirala je u razdoblju između 2007. i 2008. Kad se dim razišao, postalo je jasno da su milijuni ljudi izgubili domove i veći dio vlastite osobne imovine (ili cijelu), dok su gotovo svi najvažniji igrači na polju politike i gospodarstva odšetali u suštini neoštećeni ili čak s još više novca.

Račun stigao na naplatu
Bila je to katastrofa koja se dugo spremala. Duboke strukturne promjene, nastale kao posljedica Reaganove revolucije, stvorile su temelje za sustavnu manipulaciju pravila koja uređuju američko gospodarstvo, s ishodima u rasponu od pljačke (u financijama) do suzbijanja tržišnog natjecanja (u tehnološkom sektoru) i ogromnih troškova za kućanstva i male tvrtke (u zdravstvenoj skrbi).

Tri desetljeća nakon početka revolucije, račun je napokon došao na naplatu. U svom bestselleru iz 2012. godine, Zašto nacije propadaju, Daron Acemoglu i James Robinson istražili su kako se zlostavljačka politička moć koja proizlazi iz koncentriranog gospodarskog utjecaja upotrebljava za postizanje prednosti na terenu u korist aktualnih dužnosnika, što dodatno produbljuje gospodarsku (i političku) nejednakost. Kao što implicira naziv njihove knjige, taj začarani krug obično ne završava dobro.

Ne žele jednake uvjete
Sjedinjene Američke Države su, naravno, prethodno već bile suočene s ovakvom situacijom – krajem devetnaestog stoljeća. Tada se reakcija sastojala od niza reformi tijekom desetljeća, uključujući propise protiv zloporabe monopola i zakonske odluke protiv najjačih korporativnih interesa na planetu, izravnih izbora američkog senata te provedbe federalnog poreza na dohodak.

Proširenje socijalnog osiguranja – uključujući naposljetku socijalno osiguranje kojim upravlja vlada – i jačanje regulative financijskog tržišta u 1930-ima bili su dio iste reakcije širokih razmjera. Sustav koji je proizašao dobro je poslužio Sjedinjenim Američkim Državama, sve dok se nije sustavno raspao nakon pobjede Ronalda Reagana na izborima 1980. godine.  Stoga se pitanje koje se nameće u sezoni predsjedničkih izbora u SAD-u 2020. godine doima izravnim: Bi li Amerikanci trebali nastaviti s nekom verzijom Reaganovog režima, za koji je izgledno da će rezultirati konzistentno osrednjim rastom i ekstremnom nejednakošću u raspodjeli dohotka?

Ili postoji način za poništavanje najpogubnijih strukturnih promjena koje su započele tijekom 1980-ih? Kao što su jasno pokazali izbori za predsjednika Demokratske stranke, brojni bogati ljudi nepopustljivo se suprotstavljaju bilo čemu (primjerice, porezu na bogatstvo) što bi izjednačilo uvjete kroz, recimo, financiranje većeg ulaganja u obrazovanje u ranom djetinjstvu, proširilo pristup koledžu ili dodatno povećalo namjeru širenja prilika diljem zemlje. Stoga, pravo pitanje glasi: koliko dugo će još milijarderima i njihovim slugama biti dopušteno  odlučivanje o tome koji su politički ishodi mogući?

© Project Syndicate, 2020.