Demokracije obično imaju poteškoća sa sigurnosnim izazovima. To je bio kontekst koji je naveo W.H. Audena da nazove 1930-e “prljavim i nepoštenim desetljećem”, a čini se da se taj opis odnosi na naše desetljeće.

Sada, kao i tada, političko poziranje lakše je od uvjeravanja. Ipak, uvjeravanje je potrebno za izgradnju saveza, poticanje podrške i očuvanje međunarodne stabilnosti. Budući da je Ukrajina iscrpljena i preopterećena, a Rusija predstavlja sigurnosnu prijetnju Baltiku i Europi u širem smislu, diplomatska i strateška koordinacija potrebnija je nego što je bila od završetka Hladnog rata.

Unatoč velikim rizicima, zapadni vođe izgledaju slabo i podijeljeno. Njihovi ekvivalenti iz 1930-ih, francuski premijer Édouard Daladier i britanski premijer Neville Chamberlain, izgledaju manje patetično u usporedbi s njima. U Njemačkoj je kancelar Olaf Scholz pretrpio žestoke napade vlastitih koalicijskih partnera zbog svog zbrkanog, nesuvislog objašnjenja zašto neće Ukrajinu opremiti projektilima Taurus.

Na početku rata održao je nezaboravan govor o povijesnoj prekretnici, Zeitenwendeu. Ali uglavnom je postupao uobičajeno. Ponekad se čini da je jedini političar koji će ga braniti proruska čelnica desničarske stranke AfD Alice Weidel.

Obrana demokracije
Jednako podsjeća na 1930-e reakcija na odbijanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da isključi slanje francuskih trupa u Ukrajinu. Disidentski (a ponekad i rusofilski) glasovi uzvraćaju da Francuska nije pripremljena.

Slično tome, suočeni s očitim sigurnosnim prijetnjama nacističke Njemačke početkom Drugog svjetskog rata, širok raspon francuskih oblikovatelja mišljenja pitao je zašto bi se od njih trebalo očekivati da umru za Danzig (sada Gdanjsk, Poljska): “Mourir pour Dantzig?”(“Umrijeti za Dantzig?”)

Kao i Macron, britanski premijer Rishi Sunak ima dobre instinkte. Međutim, osakaćen je nepopularnošću unutar vlastite stranke i izvjesnošću da će uskoro izgubiti na izborima. U međuvremenu, američki predsjednik Joe Biden suočava se s valom američkog izolacionističkog raspoloženja, kako od lijevih demokrata, tako i od Republikanske stranke koju je preoblikovao Donald Trump.

Političari 1930-ih barem su imali dobre izgovore za svoju slabost. Njihove su zemlje bile iscrpljene i osiromašene Velikom gospodarskom krizom, a mnoge od njih živo su se prisjećale užasnih žrtava i gubitaka iz Prvog svjetskog rata. Današnji izolacionisti nemaju takav referentni okvir. Ukrajinci su i dalje duboko predani obrani demokracije i načela samoodređenja i političke slobode.

Ali u zapadnoj Europi i SAD-u, početna emocionalna spremnost da podrže njihovu borbu nije se pretvorila u trajnu, učinkovitu pomoć. Ukrajina se tako našla u položaju tužitelja i suca za borbu protiv mafije Giovannija Falconea, čiji život i mučeništvo prepričava talijanski novinar Roberto Saviano u svom romanu Solo è il coraggio: “Usamljena je hrabrost”. Naravno, nije lako izgraditi demokratski konsenzus za neophodne, ali rizične mjere.

Zanimljivo, Točno u podne, film iz 1952. s Garyjem Cooperom u ulozi usamljenog šerifa koji se suočio sa skupinom razbojnika, postao je kultna kulturna referenca poljskog prodemokratskog pokreta 1989. godine. Čini se da je najhrabriji glas u Europi danas glas predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.

Možda postoji institucionalni razlog za to. Komisija nema obvezu svakodnevno sklapati političke kompromise u složenim parlamentarnim okruženjima pa može zanemariti snažne kratkoročne pritiske koji uvijek oblikuju demokratsko donošenje politika. To von der Leyen daje priliku da ispravi duboku manu u europskom institucionalnom dizajnu.

Nakon raspada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza, Scholzov prethodnik Helmut Kohl i francuski predsjednik François Mitterrand vidjeli su da je potreban povijesni korak. Najočitiji potez bio je napraviti od Europe koherentnog sigurnosnog igrača s vlastitom vojskom. Ali obrambeni lobiji u velikim zemljama, u strahu od poraza, blokirali su taj plan. Velika, povijesna gesta morala je poprimiti drukčiji oblik.

Iluzija sovjetske implozije
Stoga su se Europski čelnici odlučili za prelazak na monetarnu uniju i, naposljetku, stvaranje eura. Odlučujući sastanak Europskog vijeća u prosincu 1991. koji je otvorio vrata monetarnoj uniji dogodio se samo dan nakon još jednog sporazuma koji je sada gotovo zaboravljen.

U Viskuliju (u blizini Beloveške šume u Bjelorusiji) tri najveće komponente Sovjetskog Saveza – Bjelorusija, Ruska Federacija i Ukrajina – dogovorile su se o prekidu Ugovora o Uniji iz 1922. godine. Time se sovjetska implozija činila potpunom, a svaka sigurnosna prijetnja iz Rusije manje hitnom. Europa je mogla mirno nastaviti sa svojim monetarnim ujedinjenjem.

No, monetarna unija bila je izrazito nepotpuna, kao što su to znali Kohl i Mitterrand, a Europljani su proteklo desetljeće raspravljali o tome kako povećati ekonomsku stranu aranžmana s unijom tržišta kapitala, bankovnom unijom pa čak i unijom socijalne sigurnosti (čime je Scholz neko vrijeme bio oduševljen). Sada su se prioriteti promijenili. Najhitniji zadatak je ispraviti neuspjeli odgovor na sporazume u Beloveškoj šumi energetskom unijom i vojnom ili sigurnosnom unijom.

Trideset i pet godina nakon odlučujućih poljskih izbora koji su okončali komunizam u zemlji, Europa se suočava s vlastitom dilemom “Točno u podne”. Ako Trump pobijedi u studenom, Europa bi doista mogla biti sama na svijetu. Uvodna pjesma iz tog filma “Ako sam muškarac, moram biti hrabar” trebala bi biti moto novoj koaliciji za izgradnju sigurnosti na lipanjskim izborima za Europski parlament. Europski čelnici mogu dobiti nadahnuće od heroja iz stvarnog svijeta poput Falconea.

© Project Syndicate 2024.