Već tjednima život na sudovima zbog štrajka sudskog osoblja izgleda ovako: ako zapisničarka redovno komunicira sa sutkinjom, odmah dobiva etiketu štrajkbrehera.

Upućeni kažu kako stvari idu čak toliko daleko da zapisničarka ne može, iz solidarnosti na liniji štrajka, niti fizički sjesti u sudnicu. Navodno postoji i manjina osoblja koje je silom prilika pred životnom dilemom. Ili će se prilagoditi volji većine, ili zapisničarka gubi bitku u borbi protiv svojih kolegica, i traži svoju izlaznu varijantu.

Međutim, štrajkašice i štrajkaši koji nakon 17. srpnja neće ni primati plaću, trenutno moguće najviše razmišljaju hoće li doista postati štrajkbreheri, uz rizik da ga kolege zamrze, ili je bolje dati otkaz.

Na sudu je ipak najbolje
Mnogi se pitaju zašto štrajkaši već masovno ne odlaze na druge poslove. To je logičan odgovor na niska primanja, loš status koji je generalno razlogom devastacije pravosuđa, u okolnostima na tržištu rada zbog najmanje nezaposlenosti u zadnjih 30 godina. Većina štrajkaša čini se ima dobar razlog zašto ne želi tražiti drugo radno mjesto ili bolju plaću.

Poznavatelji prilika kažu da službenici i namještenici najviše žele ostati na sudovima i tu dostojanstveno dočekati mirovinu. Svaki privatnik, primjerice to su i odvjetnici koji vape za dobrim tajnicama, ne može ponuditi bolje uvjete: tko može jamčiti da će kod njega dočekati mirovinu, kao i da neće raditi iza 16 sati.

Deficit je velik i glede spremnosti na promjene koje diktira tržište, a na ruku ide to što su nakon gotovo dva mjeseca štrajka svi shvatili da je zapisničarski posao bitan za funkcioniranje sudova. Za pravne autoritete nema dileme da sudsko osoblje treba biti u sferi autonomije nezavisne sudbene vlasti, jedne od tri ravnopravna stupa vlasti.

Ministarstvo pravosuđa i uprave nije slomilo štrajk, a očito je da niti neće to moći istom tehnikom, silovito, jer u kombinaciji s inatom to je neproduktivno. Vidjet će se brzo i koliko točno sudaca i sudova radi. Ako je točno da je angažman na razini ispod ili oko 10-ak posto, logika nalaže da se Ministarstvo mora prilagoditi realnosti. Obje strane ne mogu u biti u pravu i to bez rezultata, a istodobno proizvoditi štetu trećima.

Primjerice, kod izrade proračuna za ovu godinu, prema tome koliko je predsjednik Vrhovnog suda iskazao za troškove osoblja, sukladno tome planirana je stavka za pravosuđe. Činjenica je da su suci promijenili mišljenje, pa nikakve veze više nema to što je formalno izvršna vlast u pravu. Jer to nije samo po sebi cilj, nego kako postići rezultat i odblokirati pravosuđe.

Put je trasiran: kad se sudska vlast o pitanju materijalnih troškova u lipnju predomislila, nakon tzv. bijelog štrajka probili su se proračunski principi. Slična verzija čeka i sudsko osoblje, alternativa je blokada sudstva. A štete rastu. Ministarstvo, koje je tehnički odgovorno, ne može se pohvaliti da će tjerati mak na konac.

Jer to znači da bi do 2024. sustav ne funkcionira ni za dodjeljivanje djeteta majci ili ocu, ni za kaznene predmete u kojima stiže zastara ili se odlučuje o istražnom zatvoru… Nonsens je da društveno ugrožavajući slučajevi mogu neko vrijeme mirne duše prespavati u ladicama?!

Jako rastezljiva tumačenja
Viša faza štrajka tako je postala okidač za nužno funkcioniranje sudova. Po analitičarima to je opravdano samo u situaciji vanjskih objektivnih potreba poput potresa ili pandemije. Ne može se odnositi na u situaciji u kojoj se istjeruje inat.

Naredba za nužno funkcioniranje, na sve je sudove stigla s Vrhovnog suda kako bi se omogućilo kritično poslovanje u uvjetima štrajka, a bez dileme donijeta je u dobroj namjeri. Ali prema prvim interpretacijama ne samo da nameće veliki organizacijski posao predsjednicima sudova, kao i nove zadatke sucima, nego odražava i način razmišljanja koji nije na razini gospodarstvenika i lukavih građana.

Gotovo svaka rečenica nevjerojatno je rastezljiva, tvrde stručnjaci, pa izgleda da se može provoditi na više načina, a kao primjer iznose se zemljišne knjige, jer se nalaže da će se raditi oni postupci gdje su stranke dogovorile neki rok. To je odmah protumačeno kao nova definicija pravne nesigurnosti, dok će već sutra po kreativnim uputama danim klijentima svi oni čiji su interesi štrajkom tangirani početi sklapati anekse s dogovorenim rokom.

I gdje smo onda ako štrajk doista potraje, pitaju se mnogi zbog zebnje je li to ponovo loš ‘teren’ pravosuđa, onaj koji smo napustili zahvaljujući ispunjavanju benchmarka u pregovorima s EK u poglavlju 23 – pravosuđe i temeljna ljudska prava.

Implicira li to i diskrecijski sustav? Znači li to da se na mala vrata omogućuje čak neku sitnu korupciju – bombonijere za referente i slično? Sve će se to vidjeti brzo, i utoliko jedino je rješenje da sustav profunkcionira, Pitanje je kako to brzo postići i prekinuti krizu sudbene vlasti koja prijeti da će se pretvoriti u agoniju.

Kroz ukidanje isplate plaće (opet će se prebrojavati štrajkaši), u sklopu nove linije pritiska za što je Ministarstvo dobilo zeleno svjetlo Vlade, razotkriva se u osnovi model koji je tipičan za odgovornog službenika, ali ne i za lidera, još manje za vizionara.

To je onaj koji se pokrio sa strane vrha vlasti, ali i koji se kao direktor ponaša kao na relaciji prema Nadzornom odboru. Međutim, kako postoji velik problem, isti traži pravo rješenje i veliki napor, pa upućeni u srž ove problematike smatraju da je stoga ključno utjecati na ministra pravosuđa kojem očito treba podrška za novo zeleno svjetlo da izbrusi treće rješenje.

To znači smjer pregovora, a ovo Ministarstvo tek u tišini kako se čini stidljivo je krenulo u tom smjeru, ali i popuštanje koje je legitimno, kao izlaz iz sustavne klopke.