Prije točno godinu dana Izrael je i službeno obavijestio Republiku Hrvatsku da nije spreman ispuniti ugovorne obveze koje se od njega traže po pitanju isporuke rabljenih borbenih zrakoplova F-16 Barak našoj zemlji.

Iako se o tome nagađalo i tjednima prije, tada je postalo jasno da je dinamični proces, koji se nakon 10-godišnjih najava i planova o nabavci novih/rabljenih borbenih zrakoplova napokon pokrenuo i došao do kraja, do pred samo potpisivanje ugovora, konačno propao.  Kako bilo, proteklo je godinu dana, osim načelnog stava državnog vrha da se ne odustaje od nabavke nove borbene eskadrile, nije puno učinjeno.

Formirano je, mnogi bi rekli, i preglomazno tijelo koje bi trebalo sa svih gledišta ponovno procijeniti potrebe HRZ-a, mogućnosti tržišta te strateške odnose sa zemljama koje bi nam mogle isporučiti takav zrakoplov. Iako se nameće logično pitanje što su radile nadležne službe MORH-a i Vlade u prethodnom razdoblju kada je gotovo kupljen izraelski Barak, te što se to promijenilo u tehničkim i borbenim zahtjevima HRZ-a, a isto tako i u odnosu sa strateškim partnerima i ponudi takve robe na tržištu.  U međuvremenu su se dogodile i dvije krucijalne stvari koje bi mogle imati značajan utjecaj na nabavku nove eskadrile višenamjenskog borbenog aviona (VBA).

Povećali vojne proračune
Prije svega su se dogodili predsjednički izbori gdje je Pantovčak prešao iz ruku desnog centra u ruke lijevog centra. Štoviše, novi stanar Pantovčaka nije nepoznat i jako se dobro zna što on misli o svemu. Predsjednik Republike ima poprilične ovlasti po pitanju vojske, vanjske politike i nacionalne sigurnosti, a najveća vojna nabavka u povijesti suvremene hrvatske države ima dodirne točke sa sve ove tri stvari.

Zoran Milanović definitivno nije pacifist i zagovornik je opremanja Hrvatske vojske u svim rodovima, a što je prakticirao i dok je bio premijer – štoviše, skoro je svojedobno i stradao u padu s borbenog oklopnog vozila na kojem se želio slikati. No, što je za jednog “ljevičara” ipak malo neuobičajeno, on je po pitanju oružja možda malo i previše orijentiran samo na jednu točku – SAD, dok je premijer Andrej Plenković ipak malo više europejac. Milanović je u nekoliko navrata već i prije ponovio da nije protiv nabavke nove eskadrile, no da je njegov stav da se to može i mora napraviti bez ikakvih više ili manje fiktivnih natječaja izravnim dogovorom s SAD-om.

Milanović je bio premijer dok je u Bijeloj kući sjedio Barack Obama, kojeg bi se teško moglo percipirati kao pacifista – iako je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali koji je bio skloniji “dijeljenju” oružja saveznicima kroz donacije ili za sitan novac i neke političke ustupke.  Donald Trump je tipični predstavnik američkog krupnog biznisa koji globalnu politiku, savezništva i sve ostalo promatra kroz dolar i profit.

Kada je stupio na dužnost, jedan od prvih Trumpovih zahtjeva NATO saveznicima je bio da troše više novca na (američko) oružje – barem dva posto BDP-a.  I dok zemlje zapadne i sjeverne Europe uglavnom kalkuliraju s Trumpovim zahtjevima, mnoge zemlje istoka kontinenta našle su se na “Trumpovu tragu” te su višestruko povećale svoje vojne proračune.

Među nama zanimljivim i usporedivim, Slovačka je odlučila izdvojiti 2,8 milijardi dolara za 14 novih F-16, a nešto manje od toga planira Bugarska sa 1,3 milijarde dolara za 8 zrakoplova F-16 sa skromnijom opremom. Poljska, koja je već i sada jedna od najnaoružanijih zemalja Europe, odlučila je uložiti dodatnih 6,5 milijardi dolara za nove F-35 lovce. Mađarska je također potrošila nekoliko milijardi, ali uglavnom na europsko oružje.

Završen remont helikoptera
Hrvatska sljedećih šest mjeseci predsjeda Vijećem EU i teško je očekivati da bi se državni vrh, uključujući i samog premijera i predsjednika, ili čak i predsjednicu koja je na dužnosti još mjesec dana, u tom razdoblju izblamirao okretanjem leđa Europi i EU proizvođačima ili posjednicima oružja, a ima ih, te potpisao ugovor težak 1,5-2 milijarde eura s Amerikancima.

Nakon ljeta su pak pripreme i sami parlamentarni izbori, tako da je teško očekivati da će se ove godine donijeti neka odluka o VBA. S druge strane, na što je nedavno upozorio i vjerojatno najpopularniji živući borbeni pilot HRZ-a, umirovljeni brigadir Ivan Selak, MORH je malo izokrenuo prioritete HRZ-a. Ovog trenutka, kaže Selak, prioritet je postupak nabavke i sama nabavka VBA, a kako je to proces koji traje, usporedna s tim je nužna izgradnja i opremanje naših borbenih helikoptera suvremenim borbenim sredstvima, a tu se prije svega misli na rakete AGM-114 Hellfire.

Kako je pojedinačna cijena te rakete oko 120 tisuća dolara, jasno je da bi se tu radilo o pozamašnom iznosu za nekoliko stotina takvih raketa. U konačnici, upozorio je Selak, MORH je sada kao prioritet postavio nabavku i opremanje primarno transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk za 115 milijuna dolara, a transportni sektor je jedan od onih s kojima HRZ stoji najbolje.

Usto, primarno za održavanje Black Hawkova revitalizira se i Zrakoplovno-tehnički centar u Velikoj Gorici kojeg je Vlada ovih dana dokapitalizirala na 400 milijuna kuna, a u kojeg će kao strateški partneri, po osnovi offset obveze za nabavku BOV Patria i njihovih topova, ući finska Patria i norveški Kongsberg, a koji već imaju iskustva s održavanjem UH-60. Priča s prioritetom ulaska u Black Hawk posao je još čudnija ako se zna da je Hrvatska prije koji mjesec završila sa 210 milijuna kuna vrijednim remontom 10 od ukupno 24 svojih vojnih transportnih helikoptera Mi-171Sh i čiji resursi će potrajati barem još 20-ak godina.