Godina koja odlazi nije ništa posebnija od one prije nje niti važnija od nekih drugih godina. Početkom 2019. još smo se bavili sudbinom Agrokora, a nedugo nakon toga zapljusnuo nas je Uljanik.

Podjednako kako ćemo se sada u vremenu koje dolazi baviti Đurom Đakovićem, naravno ne zaboravljajući dvije prije spomenute kompanije – jednako kako još prije godinu-dvije nismo zaboravili obećanje premijera Andreja Plenkovića o povratku Ine pod hrvatske skute. U godini koja dolazi barem na trenutak sve te i slične teme moglo bi zasjenite naše predsjedanje Europskom unijom, iako je to jedino dobro za snažnije brendiranje države, jer nekako se čini da sve ozbiljnije od toga preskačemo budući da nemamo kapaciteta.

Ali nakon ove 2019., ali i svih godina prije, ne ostaje li najjači dojam o jednoj činjenici – da već predugo nemamo kapaciteta u svim sferama gospodarstva, ali i društva općenito, za neke hrabrije, snažnije i toliko puta zazivane, ali nikada ostvarene poteze. Jer zasjenjeni, ali možda i na sreću dobro kamuflirani, deficiti u svim porama Hrvatske ostaju izvan fokusa samo zahvaljujući dnevnopolitičkim i povijesnim pričama. Zanimljivo je da u toj i takvoj situaciji oni stvarno vrijedni spomena uopće ne dolaze pod svjetla reflektora javnosti ili “ne daj bože” među našu djecu kao svijetli primjer svega što ova država može i što je napravila.

Utrka s preponama
Zasjenjeni ispraznim pričama ostaju oni poput Infobipa, Mate Rimca ili Agrivi, ali da budemo pošteni i prema drugim granama gospodarstva – Podravke ili Tehnomonta. Ustvari, nevažno je koga spomenemo – činjenica je da Hrvatska ima veliki broj uspješnih i priznatih poduzetnika i kompanija koje posluju u datim okolnostima izrazito uspješno.

A ne smijemo zaboraviti da u okruženju u kojem posluju više vode utrku s preprekama nego uspješan sprint ili maraton. Zato na ispraćaju 2019. godine ostaje jedino nada i velika želja da u godini koja dolazi napokon napravimo odmak i prebacimo fokus na one stvarno bitne. Kako na ljude, tako i na kompanije, na obrazovanje, znanost, kulturu… Jer bez stavljanja fokusa na ono bitno, teško ćemo napredovati samo na krilima upornih i uspješnih pojedinaca uz veliki uteg dnevnopolitičkih prepucavanja i prošlosti.

Ostaje i nada da će se sindikalna scena uozbiljiti jer ako poneseni kratkoročnim uspjehom nedavnih štrajkova ne okrenu svoj fokus na bit opet ćemo se kroz godinu dvije čuditi kako je sve po starom. Možda ćemo imati bolje plaćenu radnu snagu, kako u trgovini i industriji tako i u obrazovanju. Ali pitanje je što ćemo proizvoditi, prodavati i kakve ćemo buduće generacije odgajati. Možda najveća želja ostaje ona upućena politici – da smogne hrabrosti maknuti fokus sa 1941. i 1991. na 21. stoljeće i novo desetljeće koje je ispred nas.

Jer, koliko god to zvučalo otrcano bez okretanja budućnosti ono što nas čeka je depopulacija, devastacija i u konačnici loš kraj umotan u celofan dnevnopolitičkih svjetonazorskih tema od kojih se nitko neće najesti. Godine koje dolaze, da bi upozorenje bilo još veće, izborne su godine. Od parlamentarnih do lokalnih izbora čeka nas puno obećanja, ali i kupovanja glasova.

Nema hrabrosti za iskorake 
Ali da ne bi završili u crnom tonu, u godini iza nas bilo je puno pozitivnog. Možda se nije vidjelo, ali činjenica je da imamo rast na puno područja. On nije dovoljan i nije hrabar, ali je tu i ostaje nešto na čemu, ako budemo pametni, ako budemo promišljali dugoročnije i ako budemo samo malo hrabriji, možemo nešto postići.

Imamo temelje, ali moramo se odvažiti početi zidati novim tehnologijama, iskoracima i ako treba pokojom žrtvom. Jer smanjenje državne birokracije, uređenje sustava zdravstva, obrazovanje za novo stoljeće i sve tome slično možda izgleda bolno, ali to je kratkotrajna bol koja može dovesti do velikog zdravlja u godinama ispred nas.