Od kada je krajem studenoga 1916. godine u jeku 1. svjetskog rata tenk imao vatreno krštenje u bitki na rijeci Somi kada su britanski Mark 1 izazvali užas među njemačkim vojnicima, u narednih 100-tinjak godina ovaj je borbeni sustav bio gotovo pa udarna snaga svake vojske.

Vrhunac je doživio u 2. svjetskom ratu. Tenk je i narednih desetljeća Hladnog rata bio oslonac NATO-a, a još više Varšavskog ugovora.

Primjer Vukovara
No, nakon dva Zaljevska rata u kojem su savezničke snage predvođene SAD-om razorile Irak, postalo je jasno da su tenkovi sve ranjiviji u vremenu tehnologije zračnih snaga, raketa te posebice dronova koji su ga zadnjih godina učinili toliko ranjivim da su ga mnoge velike zemlje počele smatrati besperspektivnim borbenim sredstvom.

Već Domovinski rat je pokazao upitnu ulogu tenkova u urbanoj borbi – Vukovar je krajem 1991. napadalo, prema srpskim izvorima, čak devet oklopno-mehaniziranih brigada JNA s oko 1000 tenkova i borbenih oklopnih vozila.

Ratovi zadnjeg desetljeća u Libanonu, Siriji, a posebice onaj nedavni između Armenije i Azerbajdžana dali su praktični dokaz takvih teorija o tenku kao prevladanoj tehnologiji. Zbog toga je i većina zemalja ugasila svoje proizvodne kapacitete za proizvodnju tenkova, a flote smanjila na minimum.

No, rat u Ukrajini je opet promijenio neke prevladavajuće modele vođenja rata i korištene tehnologije. Iako je u prvim fazama do izražaja najviše dolazilo ratno zrakoplovstvo, rakete te bespilotne letjelice, zadnjih mjeseci je fokus stavljen na standardno topničko i oklopno oružje – topove, haubice, oklopna vozila te posebice tenkove.

Rusija i Ukrajina su i prije ovog sukoba bile najveće tenkovske sile u Europi te su, prema GlobalFirePower-u, imale 12.500 odnosno 3500 tenkova. Jednogodišnji rat je izvjesno smanjio te kapacitete, posebice u Ukrajini koja u ratnim uvjetima teško da može pokrenuti proizvodnju novih tenkova.

Rusija pak ima svojih tehničkih, vojnih i strateških problema te ta njena silna oklopna moć uglavnom nije dolazila do izražaja. Rusija je i jedna od rijetkih zemalja koja i dalje razvija i proizvodi nove tenkove u vidu T-14 Armata o kojem se zapravo i ne zna puno te je teško reći koliko je to vrijedan i superioran borbeni sustav, a koliko tek poluproizvod i mit.

Zadnjih tjedana u fokus europske javnosti došla je rasprava oko slanja zapadnih tenkova Ukrajini, prije svega njemačkih Leoparda 2, a koji je i najbrojniji tenk u Europi s ukupno 3500 proizvedenih primjeraka.

Zemlje bivšeg istočnog bloka, uključujući i Hrvatsku, Ukrajini su poslale dijelove ili čak i čitave svoje oklopne arsenale, a neki strateški dogovor je podrazumijevao da će im to na neki način biti kompenzirano s istovrsnom zapadnom tehnologijom.

Kao razlog zašto do sada Ukrajini nisu isporučivani američki Abrams, njemački Leopard, francuski Leclerc ili pak britanski Challenger 2,s jedne strane navodilo se izbjegavanje dodatne konfrontacije Rusije i NATO-a, a s druge je tu bila i bojazan da bi vrhunska zapadna tehnologija mogla pasti u ruske ruke.

Tu je i tehnički problem da su svi ovi zapadni tenkovi uvelike tehnološki različiti od ruskih T-55 i serije T-72 s kojima Ukrajinci imaju iskustva i logističkih kapaciteta.

Zbog toga je potrebna relativno dugotrajna obuka posade i logističke potpore, a taj proces može potrajati mjesecima. Zapadni tenkovi uglavnom su veći i teži od 60-ak tona, za razliku od ruskih koji su 20-ak tona lakši, a što znači da je i čitava prometna infrastruktura, posebice mostovi, bila prilagođavana za te vrijednosti.

Još puno problema
Koliki logistički kaos može nastati kad vojska istovremeno koristi veći broj različitih tenkova u svojim borbenim nastojanjima, možda najbolje pokazuje primjer nacističke Njemačke koja je u zadnjoj godini rata razvijala i producirala čak četiri različita tenka, uz korištenje bar još pet starijih ili zarobljenih serija tenkova.

S druge strane Amerikanci su čitavi rat proizvodili i unapređivali svoj Sherman, a Sovjeti svoj T-34 te je u oba slučajeva između prvog i posljednjeg produciranog modela bilo 90% istih dijelova, naoružanja i streljiva te procedura upravljanja i održavanja.

Zapad je definitivno voljan pomoći Ukrajini na svaki način u borbi protiv ruske agresije, a čemu svjedoče i vijesti od jučer da je i najtvrđi orah, Njemačka, napokon pristala dati politički blagoslov da njihovi tenkovi ponovo, nakon 70 godina, zarulaju ukrajinskim ravnicama u borbi protiv Rusa. No, tu bi moglo biti još puno problema.

Zapadne vojske danas imaju vrlo skromne flote tenkova. Procjene su da europske NATO-članice imaju zajedno oko 10.000 tenkova svih generacija. Više od polovica toga otpada na Grčku i posebice Tursku koje izvjesno nisu spremne niti jedan svoj tenk ustupiti ikome jer ih čuvaju za međusobni obračun. Njemačka ima na papiru 320 tenkova, Španjolska 347, Francuska 406, Velika Britanija 230, a Poljska istočnih i zapadnih oko 570.

Značajni broj tenkova ima jedino SAD, 6612 njih na popisu. Nekoliko desetaka, ili maksimalno koja stotina trenutno dostupnih tenkova teško da može donijeti Ukrajini prevagu na tako velikoj liniji bojišnice. Proizvodne linije za nove tenkove ne postoje, a usprkos najavi Njemačke da će stvoriti interventni obrambeni fond od 100 milijardi eura, vojni stručnjaci, a i industrija, upozoravaju da je to moguće, ali kroz nekoliko godina.

Hoće li novi tenkovi koji bi mogli izaći s proizvodnih traka za godinu ili dvije tada imati kakvo značenje za Ukrajinu? Teško je ovog trenutka procijeniti jer je izvjesno da su obje strane iscrpljene ratom.