Malo je institucija pokazalo toliko svestranosti i prilagodljivosti kao Svjetska banka. Smanjenje siromaštva, naravno, trebalo bi ostati visoki prioritet SB-a, to više što je pandemija bolesti COVID-19 mnoge zemlje s niskim prihodima ostavila u teškom položaju. Međutim, jasno da su klimatske promjene jednako važna prijetnja budućnosti tih zemalja, kao i cijelom planetu. Smanjenje siromaštva stoga mora ići ruku pod ruku s ciljem rješavanja problema klimatskih promjena.

Dosljedna provedba zakona

Tvorce politike u siromašnim zemljama nije briga mogu li više izgubiti od bogatijih zemljama. Usredotočeni su na vaganje politika koje promiču rast, ali štete okolišu u odnosu na zelene politike koje mogu podrazumijevati sporiji ili nikakav rast. Kompromis za mnoge zemlje s niskim i nižim srednjim dohotkom je stvaran, pogotovo kada su, poput Indije i Indonezije, bogate ležištima ugljena ili, kao u Nigeriji, rezervama nafte. Mnogi tvorci politika u takvim zemljama ne smatraju prihvatljivim odustajanje od rasta u zamjenu za čišću, zeleniju budućnost.

Ipak, postoji prostor za znatna poboljšanja, a Svjetska banka ima financijska sredstva, kredibilitet i ovlast da može dati značajan doprinos. Da bi to učinila, mora osigurati da se odluke temelje na najboljim dostupnim dokazima, a ne na neprovjerenim tvrdnjama ili temeljnim načelima.

Primjerice, iskustvo u SAD-u pokazuje da su smanjenja emisija posljedica strožih propisa o zaštiti okoliša, a ne outsourcinga “prljavih” proizvodnih aktivnosti u zemlje u razvoju (tzv. hipoteza o utočištu za zagađenje). To podrazumijeva da će porezi za graničnu prilagodbu emisija ugljika, koji su često opravdani zamišljenom hipotezom o “curenju”, biti mala pomoć po pitanju poboljšanja emisija u naprednim gospodarstvima. Što je još gore, mogli bi zadati težak udarac izvozu nekih zemalja s niskim prihodima. Pouka iz SAD-a je, dakle, da bi put do zelenijeg planeta trebao započeti strožim propisima o zaštiti okoliša.

Istraživanje Esther Duflo, dobitnice Nobelove nagrade za ekonomiju i koautora nudi drugu, povezanu lekciju, temeljenu na podacima jednog od najvećih zagađivača na svijetu: Indije. Suprotno onome što mnogi misle, Indija ima neke od najstrožih propisa o zaštiti okoliša na svijetu. Nedostaje joj sposobnost da ih provede. Slabi državni kapaciteti – koji odražavaju neprimjerene institucije, nepouzdanu provedbu ugovora ili izravnu korupciju – mogu poništiti učinkovitost propisa o zaštiti okoliša.

Tim Esther Duflo pokazuje kako osmišljavanje odgovarajućih mehanizama za rješavanje tih ograničenja može značajno poboljšati ishode vezane uz emisije. Upravo ovdje, u osmišljavanju i provedbi politika za rješavanje institucionalnih nedostataka, Svjetska banka mogla bi dodati ogromnu vrijednost.

Ne mora biti skupo

Još jedan nedavni rad izvještava o hrabrom, desetljetnom naporu tima istraživača, u suradnji s indijskom državom Gujarat, da uvede prvi indijski program trgovanja po načelu ograniči i trguj (to je također prvi tržišni program na svijetu koji regulira emisije čestica). Zanimljivo je da su otkrili da je program funkcionirao glatko i doveo do značajnih smanjenja emisija, kao i ušteda troškova (u odnosu na alternativnu uredbu temeljenu na naredbama i kontroli).

Takvi su rezultati obećavajući. Intervencije za stvaranje “tržišta” za emisije pokazale su se uspješnima u SAD-u i Europi. Ako se takvi programi mogu ukorijeniti u zemljama u razvoju, istinski globalno rješenje za klimatske promjene bit će nadohvat ruke. Štoviše, ako samo nekoliko istraživačkih timova može toliko napredovati, zamislite što bi Svjetska banka mogla postići sa svim svojim resursima, stručnošću i pristupom najvišim tvorcima politike.

Možda najviše ohrabruje poruka istraživanja da intervencije koje smisleno poboljšavaju ekološke ishode u zemljama u razvoju ne moraju biti pretjerano skupe. Drugi nedavni rad ispituje zašto Indija, sa svojom općenito toplom klimom i obiljem sunca, sporo postavlja solarne panele. Ispada da nesposobnost lokalne samouprave da se vjerodostojno obveže na ugovore koje potpisuje s proizvođačima ometa ulaganja. Nakon ulaganja u solarnu elektranu, vlade imaju snažan poticaj za ponovne pregovore. Budući da dobavljači solarne energije to očekuju, ulaganja u zelenu energiju u konačnici ne dopijevaju dokle bi mogla. Posredovanje savezne vlade moglo bi pomoći i imalo bi za posljedicu mnogo veće usvajanje solarne energije.

Takvi primjeri pokazuju da je značajan napredak prema dekarbonizaciji u gospodarstvima s niskim i srednjim dohotkom izvediv bez bankrota zemlje ili zaustavljanja rasta. Ali za uspjeh je potrebno znanje, možda čak i više od novca. Pogađanje siromašnijih zemalja kaznenim porezima na ugljik – koje čak i napredna gospodarstva poput SAD-a nerado usvajaju – nije dobar početak. Poticanje prijelaza na zelenu energiju politikama prilagođenima institucionalnim ograničenjima koja prevladavaju u okruženjima s niskim prihodima puno više obećava.