U razdoblju koje je prethodilo globalnoj financijskoj krizi 2008. nekoliko je dalekovidnih glasova upozorilo na potencijalno katastrofalnu sistemsku nestabilnost.

U poznatom govoru iz 2005. godine, Raghuram G. Rajan izričito je upozorio da, iako strukturne i tehnološke promjene znače da financijski sustav teoretski diverzificira rizik bolje nego ikad prije, to bi u praksi moglo koncentrirati rizik. U to vrijeme Rajana su ismijavali; bivši američki ministar financija Larry Summers nije ga jedini smatrao luditom, protivnikom nove tehnologije.

Ova epizoda pada mi na pamet zbog raširenih nestašica koje se pojavljuju širom svijeta. Pogođena su tržišta plina, vozača kamiona, ugljikovog dioksida (izvanredno), igračaka, namještaja za sastavljanje, iPhonea, čipova i još mnogo toga.

Hoće li se šokovi u opskrbi pokazati samo privremenim poremećajem jer se globalno gospodarstvo oporavlja od posljedica pandemije bolesti Covid-19? Ili umjesto toga svjedočimo krahu globalnog proizvodnog sustava? A u potonjem slučaju, što bi kod opskrbnih lanaca bio ekvivalent intervencijama vodećih središnjih banaka kako bi se spriječio globalni financijski kolaps u 2008.?

Paralele između današnjih šokova u opskrbi i financijskih šokova iz 2008. zapanjujuće su. Prije svake krize prevladavala je pretpostavka da će decentralizirana tržišta pružiti odgovarajuću otpornost, bilo širenjem financijskih rizika ili osiguravanjem raznolikosti alternativnih zaliha.

Oslonjeni na globalna tržišta

Primjerice, u energetskom sektoru došlo je do stalnog odmaka od nacionalne samodostatnosti prema oslanjanju na globalna tržišta. Europska unija započela je proces “liberalizacije” 2008. Iako su neki ranije izrazili zabrinutost zbog posljedica za sigurnost opskrbe, donositelji politika donijeli su zakone da se uvoz energije europskih gospodarstava povjeri globalnim tržištima.

Međutim, većina analitičara i donositelja politika nije predvidjela da će globalna tržišta plina i mnogih drugih dobara imati uska grla ili tzv. vratare. Čini se da je navodna diverzifikacija opskrbe koja je rezultat liberalizacije često iluzorna.

Za mnoge proizvode, uključujući poluvodiče ili CO2 (nusproizvod procesa proizvodnje gnojiva) za preradu hrane, opskrba je postala koncentriranija. A podjela globalnih proizvodnih lanaca na sve specijaliziranije lance tijekom nekoliko desetljeća dovela je do neočekivano bliskih korelacija između šokova u opskrbi u različitim industrijama, kao kod gnojiva i hrane ili poluvodiča i automobila.

Osim toga, neke nestašice (kao što su nestašice vozača kamiona i transportnih kontejnera ili benzina u Velikoj Britaniji) izravno utječu na logistiku koja povezuje veze u lancima opskrbe. Kao rezultat toga, ranjivosti su se brzo počele međusobno pojačavati i samopojačavati.

Visoko specijalizirani i vremenski optimizirani dizajn globalnog proizvodnog sustava donosi značajne koristi, ali njegove slabosti sada su očito veće.

Kako bi, dakle, donositelji politika trebali razmišljati o tom manjku otpornosti sustava i što se može učiniti kako bi se tome suprotstavilo? Benjamin Golub sa Sveučilišta Northwestern pokazao je da teorija čekanja u redu nudi uvid u to kako mala promjena u funkcionalnom sustavu (kao što je ukidanje jedne od dvije kase za naplatu u supermarketu) može dovesti do ogromnog povećanja vremena čekanja. Nasuprot tome, malo fleksibilniji pristup sustavu dodaje puno otpornosti.

Isto tako, klasični model paukove mreže pokazuje kako vrijeme kašnjenja može destabilizirati tržišta i pokrenuti velike fluktuacije u ponudi i potražnji. Ako je potražnja manje osjetljiva na cjenovne signale nego ponuda, a očekivanja o budućnosti pokažu se netočnima, kašnjenje u reakcijama dobavljača potiče volatilnost.

Čuveni problem El Farol Bara W. Briana Arthura, koji kombinira odluke donesene tijekom vremena i potrebu za formiranjem očekivanja, dovodi do sličnog nestabilnog ishoda. I kao što je istaknula Tera Allas iz tvrtke McKinsey & Company, sistemska dinamika izumljena je kako bi se razmišljalo o lancima opskrbe kao složenim, nelinearnim dinamičkim sustavima.

Premalo javnih informacija

Dakle, postoji mnogo mentalnih modela za razumijevanje trenutačnog problema nestašice. Gorući izazov je kako vratiti stabilnost i ublažiti nestašice da ljudi ne bi morali dočekati blagdansku sezonu bez igračaka, purice ili plina.

Glavni prioritet je posjedovanje boljih podataka i bolje poslovne inteligencije u vladi. Čak i nakon 30 godina globalizacije, nevjerojatno je malo detaljnih, javno dostupnih informacija o tokovima proizvoda u globalnim lancima opskrbe. Ministarstva trebaju vratiti industrijsko znanje temeljeno na inženjerstvu koje je bilo uobičajeno u vrijeme kada se industrijska politika smatrala ključnom vladinom funkcijom.

Ali kratkoročno gledano decentralizirana tržišta i cjenovni signali su problem, a ne rješenje. Vlade će morati uskočiti – bilo raspoređivanjem vojnika da voze cisterne s benzinom ili pružanjem subvencija za proizvodnju – kako bi ublažile neke od nestašica.

Kada trenutačni problemi s opskrbom budu manje izraženi, kompanije i donositelji politika moraju razmotriti kakvo osiguranje ili fleksibilnosti trebaju ugraditi u proizvodni sustav dugoročno gledano.

Baš kao što su banke trebale povećati svoje zaštitne slojeve kapitala nakon 2008., možda se sada moramo povući iz proizvodnje bez zaliha i redefinirati produktivnost s obzirom na rizike u lancu opskrbe.

© Project Syndicate 2021.