Prije 80 godina delegati iz 44 zemlje okupili su se u Bretton Woodsu u New Hampshireu kako bi koordinirali obnovu nakon Drugog svjetskog rata i promicali međunarodnu gospodarsku suradnju. Institucije za koje su postavile temelje – Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka – u središtu su globalnog monetarnog i financijskog poretka.

No, posljednjih godina klimatske promjene i pandemija bolesti Covid-19 razotkrile su koliko te institucije nisu u skladu s promjenom globalne gospodarske stvarnosti i razvojnim prioritetima. Kako bi međunarodna zajednica imala priliku učinkovito i pravedno odgovoriti na izazove 21. stoljeća, globalna gospodarska i financijska arhitektura mora se reformirati. Ističe se osam prioriteta.

Prvo, gospodarstvima u razvoju mora se dati veći glas u multilateralnim institucijama. Kao što je opće poznato, globalna ekonomska moć značajno se promijenila od 1944., a tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju imaju daleko veću težinu.

Ali kvote i sustavi glasanja u institucijama Bretton Woodsa još su snažno pristrani u korist naprednih gospodarstava. Štoviše, i dalje postoji “džentlmenski sporazum” prema kojem Europljanin vodi MMF, a Amerikanac Svjetsku banku.

Nerazmjeran učinak Feda
Takvo stanje ne samo da potkopava legitimitet institucija Bretton Woodsa, već ometa i njihovu sposobnost da se suoče s hitnim i složenim izazovima našeg vremena. Zato se kvote i dionice s pravom glasa moraju preraspodijeliti, a to je promjena kojoj su se napredna gospodarstva, osobito Sjedinjene Države, do sada opirala, i trebalo bi usvojiti postupak odabira vodstva “dvostrukom većinom”. U takvom sustavu, uspješni kandidati morali bi dobiti i većinu ponderiranih glasova (koji odražavaju udjele zemalja u instituciji) i potporu većine zemalja članica.

Drugo, Mreža globalne financijske sigurnosti (GFSN), mreža institucija koje pružaju ključno financiranje u kriznim vremenima, mora se ojačati i bolje odgovoriti na potrebe gospodarstava u razvoju koja se suočavaju s promjenjivim klimatskim i makroekonomskim rizicima.

Kako sada stvari stoje, Mreža globalne financijske sigurnosti ne samo da je daleko od iznosa potpore koju pruža, već pati i od ugrađenih strukturnih nejednakosti zbog kojih su zemlje u razvoju izloženije. Veća, pravednija Mreža globalne financijske sigurnosti bolje bi zaštitila zemlje od klimatskih šokova i ostalih kriza, oslobađajući resurse za poticanje lokalnog razvoja.

Treće, potrebno je uspostaviti međunarodni mehanizam za donošenje pravednih i brzih rješenja za krize državnog duga. Sada bi trebalo započeti rad na takvom mehanizmu za restrukturiranje državnog duga, uključujući instituciju koja je neovisna o vjerovnicima i dužnicima (što je ključno za osiguravanje pravednog postupanja).

No, bit će potrebna i kratkoročna rješenja za rješavanje krize državnog duga koja trenutačno ometa razvoj na globalnom jugu jer otežava ključna ulaganja u djelovanje u području klime i ciljeve održivog razvoja UN-a.

Četvrto, financiranje borbe protiv klimatskih promjena mora se znatno povećati, a svi javni i privatni financijski tokovi, uključujući kreditiranje međunarodnih financijskih institucija, moraju biti usklađeni s ciljevima utvrđenima u Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama. Međunarodna tijela za utvrđivanje standarda moraju se obvezati na rješavanje financijskih rizika povezanih s klimom i podupiranje tog “usklađivanja s Pariškim sporazumom”.

Peto, međunarodne, nacionalne i podnacionalne razvojne banke moraju se ojačati. Prilagodba klimatskim promjenama i njihovo ublažavanje iziskivat će ogromne količine ulaganja, a postoje i ograničenja onoga što komercijalne financijske institucije mogu učiniti.

Stoga, javne razvojne banke i fondovi moraju imati mnogo veću ulogu u financiranju strukturne transformacije i održivog razvoja. Multilateralne razvojne banke i institucije za financiranje razvoja trebale bi blisko surađivati s nacionalnim i podnacionalnim kolegama kako bi im pomogle u ostvarivanju potencijala.

Šesto, mora postojati napredak prema multilateralnom valutnom sustavu i sustavu pričuva usredotočenom na obračunsku jedinicu MMF-a, Posebna prava vučenja (SDR). Središnje mjesto dolara u globalnom monetarnom sustavu (ili nesistemskom) znači da politike jedne središnje banke – Federalnih rezervi – imaju nerazmjeran učinak na globalne monetarne uvjete i globalni financijski ciklus.

Stabilniji sustav natjerao bi MMF da redovito izdaje posebna prava vučenja kako bi zadovoljio povećanje globalne potražnje za deviznim pričuvama, uz dodatna, automatska izdvajanja u kriznim vremenima. Istodobno, kako bi se smanjio valutni rizik u zemljama primateljicama, multilateralne razvojne banke i razvojne financijske institucije trebale bi osigurati financiranje u lokalnim valutama.

Međunarodni porez
Sedmo, MMF i regionalne financijske institucije trebali bi uspostaviti mehanizme za koordinaciju politika za upravljanje volatilnošću tokova kapitala u različitim regijama te između gospodarstava u razvoju i naprednih gospodarstava. Trebalo bi uvesti i međunarodni porez na financijske transakcije kako bi se ograničili poremećaji uzrokovani kratkoročnim tokovima kapitala. Znatni prihodi koje bi takav porez ostvario mogli bi se upotrijebiti za financiranje ciljeva održivog razvoja i djelovanje u području klime.

Naposljetku, međunarodnu poreznu strukturu potrebno je ojačati kako bi se podržao pravedan, uključiv i održiv razvoj. Veća porezna transparentnost i poboljšani mehanizmi za prekograničnu razmjenu bankovnih i financijskih informacija mogli bi zemljama omogućiti ostvarivanje više domaćih poreznih prihoda. Osim toga, obvezujuća Okvirna konvencija UN-a o oporezivanju, u kombinaciji s mjerama za borbu protiv nezakonitih financijskih tokova, mogla bi stvoriti nove izvore financiranja razvoja i smanjiti oslanjanje na službenu razvojnu pomoć.

Konferencija Bretton Woods 1944. bila je trenutak kolektivnog djelovanja bez presedana. Drugi takav trenutak – u kojem svjetski lideri unaprjeđuju novu viziju globalne financijske arhitekture okrenutu budućnosti – itekako kasni.

© Project Syndicate 2024.

* Koautori članka su Janak Raj, viši suradnik Centra za socijalni i gospodarski napredak te Monica Herz, izvanredna profesorica na Institutu za međunarodne odnose papinskog katoličkog sveučilišta u Rio de Janeiru

Ovaj komentar potpisuje i William Kring, izvršni direktor Centra za globalnu razvojnu politiku Sveučilišta u Bostonu; Kamal Ramburuth, istraživač na Institutu za ekonomsku pravdu; i Sarah Ribbert, viša direktorica programa u Zakladi Heinrich Böll.