Zemlje s niskim prihodima muči kriza likvidnosti koja ne samo da potkopava njihov gospodarski razvoj, već i produbljuje globalnu klimatsku krizu. U 2020. i 2021. neto prijenosi financijskih sredstava u Afriku bili su blizu nule, što je njihova najniža razina u posljednjih deset godina, unatoč rekordnim prijenosima iz multilateralnih razvojnih banaka. Do tog je pada došlo zbog smanjenja zajmova iz privatnog sektora i Kine, a sada se situacija dodatno pogoršala, pa su sve zemlje s niskim i nižim srednjim dohotkom izgubile pristup tržištu obveznica. U međuvremenu, veći računi za hranu i gorivo i pad izvoznih primitaka dodatno su pogoršali situaciju.

Stvaranje fiskalnog prostora

Samo je nekolicina zemalja s niskim i nižim srednjim dohotkom podmirila vanjske dugove, a mnogi se drugi još uvijek nadaju da će prebroditi oluju i ponovno ući na tržište kada se ponovno otvori. No, s obzirom na to da su njihove obveze servisiranja duga postale znatno veće od službene potpore koju mogu osigurati, njihov se fiskalni prostor smanjuje, što dovodi do tihe razvojne krize.

Istodobno se procjenjuje da su globalne potrebe za financiranjem razvoja i borbe protiv klimatskih promjena porasle na bilijun dolara godišnje. Jaz između težnji međunarodne zajednice za siromašnija gospodarstva i tužne stvarnosti njihovih financija nikada nije bio tako velik, niti je toliko nagrizao legitimitet globalnog financijskog sustava. Iako je smanjenje duga, razumljivo, mučan proces, zemljama koje su samo nelikvidne trebalo bi biti mnogo lakše izgraditi most prema financijski održivijoj budućnosti. Dobra vijest je da je samo nekolicina zemalja trenutno nesolventna. Nedavne procjene pokazuju da je 25 zemalja s niskim i nižim srednjim dohotkom, od kojih je 17 u Africi, i dalje ispod praga nesolventnosti Međunarodnog monetarnog fonda, ali premašuju prag likvidnosti (s troškovima servisiranja duga u rasponu od 12 do 15 % prihoda).

No, situacija će se pogoršati ako te zemlje ne mogu refinancirati glavnicu svog nepodmirenog duga kada dospije na naplatu. Razmislite o Keniji. Krenula je u ambiciozan program stabilizacije i reformi, potpomognut velikim naporima za fiskalnu stabilizaciju u visini 4 % BDP-a, a velikodušno su ga poduprli Međunarodni monetarni fond i multilateralne razvojne banke. Ali ima 2 milijarde dolara obveznica koje dospijevaju 2024. godine. Ako globalna tržišta kapitala do tada ne dopuste refinanciranje, otplata će iziskivati dodatni fiskalni izdatak u iznosu od 1,8% BDP-a, što će povećati rizik od prosvjeda, kao što se nedavno dogodilo kao reakcija na povećanje poreza i veće troškove života.

Alternativa – neispunjavanje obveza – jednako je neprivlačna s obzirom na to da vanjski dug Kenije iznosi samo 38% bruto nacionalnog dohotka. Kako bi se prevladala ta dilema, Deklaracija iz Nairobija o klimatskim promjenama sa sastanka održanog u ime Afričke unije predlaže da se zemljama dopusti reprogramiranje dugova koji dolaze na naplatu zbog stvaranja fiskalnog prostora za nove politike “zelenog rasta” i reforme koje financiraju multilateralne razvojne banke.

Evo što predlažemo

Naš vlastiti prijedlog “sporazuma za premošćivanje” operacionalizira ovu ideju. Na čelu s Ujedinjenim narodima, Svjetskom bankom i MMF-om, podupro bi ne samo nesolventne zemlje kojima su potrebni korektivni faktori duga, već i nelikvidne zemlje kojima je potrebno reprogramiranje.

Da bi bio učinkovit, taj sporazum za premošćivanje mora biti temeljen na nacionalnom programu obnove koji uključuje mjere za ograničavanje proračuna i reforme za prelazak na novi put rasta. To će iziskivati veća financijska sredstva i MMF-a i Svjetske banke, a uvjeti će se protezati i izvan tipičnog trogodišnjeg programa MMF-a. Zemlje koje koriste ovu opciju trebale bi prve imati koristi od povećanja financiranja MMF-a i multilateralnih razvojnih banaka, što bi zauzvrat pomoglo u sprječavanju sustavne dužničke krize koja bi svima naštetila. Sve skupine vjerovnika trebale bi ex ante prihvatiti taj pristup, ali obveza reprogramiranja kredita koji se ne mogu refinancirati trebala bi se izvršiti prijetnjom MMF-a da će on posuditi zemljama koje ne mogu ispuniti svoje obveze putem mehanizma LIA.

Konačno, na kraju programa, ako vanjski dug izgleda neodrživ, trebalo bi osmisliti program smanjenja duga – kao u okviru Inicijative za pomoć visoko zaduženim siromašnim zemljama (HIPC). Tom se mogućnošću smanjuje potreba za smanjenjem duga marginalno nesolventnim zemljama unaprijed i u vrijeme visoke globalne gospodarske neizvjesnosti.

Svijet očajnički treba napredovati prema održivijoj budućnosti. Pristup koji predlažemo pomogao bi premostiti veliki jaz između naših težnji i stvarnosti, omogućujući mnogim nelikvidnim zemljama svijeta da dođu u formu za izazove koji su pred nama. Ako takva inicijativa izostane, cilj mobilizacije bilijuna dolara za klimatski prihvatljiv razvoj ostat će puko sanjarenje.

Dani Rodrik profesor je međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy, predsjednik Međunarodnog udruženja ekonomista te autor knjige “Iskren razgovor o trgovini: ideje za zdravo svjetsko gospodarstvo” (Princeton University Press, 2017.)

Ishac Diwan voditelj je istraživanja u Laboratoriju za financiranje razvoja (Finance for Development Lab)