juleSvjetski čelnici sve ambicioznije obvezuju se smanjiti emisije stakleničkih plinova i ograničiti katastrofalne učinke klimatskih promjena. Međutim, kako bi se obveze pretvorile u rezultate, potrebno je učiniti više kako bi se svi sektori globalnog gospodarstva brzo dekarbonizirali.

Taj će postupak biti relativno lakši za sektore kao što su električna energija i osobni automobili, u kojima su rješenja za čistu energiju spremna za uvođenje u velikim razmjerima. No bit će mnogo teže za sektore poput zrakoplovnog, cementnog, brodarskog, čeličnog i druge sektore.

Za postizanje nulte neto stope emisija u tim sektorima potrebna je brza komercijalizacija tehnologija koje još nisu sasvim spremne za uvođenje u velikim razmjerima; komercijalizacija će, pak, zahtijevati koordinaciju među industrijama. Dobavljači proizvoda kao što je čelik moraju se uskladiti sa svojim kupcima, financijskim partnerima, donositeljima politika i drugim dionicima kako bi se dogovorili o putu dekarbonizacije za svoje industrije.

Takav konsenzus potreban je kako bi se osiguralo da svi razumiju koje tehnologije napreduju i kojim tempom. S time na umu svatko se može uskladiti s procesom ulaganja u niskougljičnu imovinu s dugim životnim ciklusima, kao što su čeličane, tvornice cementa, brodovi i zrakoplovi.

Potencijali zelenog vodika

Postizanje te razine usklađivanja među globalnim industrijama nije lako, ali može se učiniti. Razmotrite brodarsku industriju, koja je već razvila globalni put dekarbonizacije pod vodstvom Koalicije idemo do nule Globalnog pomorskog foruma. Ovaj proces usklađivanja u četiri koraka, sadržan u Posejdonskim načelima, sada se replicira u drugim sektorima u kojima je teško smanjiti emisije pod vodstvom Partnerstva moguće misije.

Partnerstvo moguće misije globalna je koalicija industrijskih i klimatskih lidera usredotočena na povećanje napora oko dekarbonizacije nekih od industrija s najvećim emisijama na svijetu u sljedećih deset godina. Njihov neposredni prioritet ove godine je skrenuti pozornost na vodeće sektore u kojima je teško smanjiti emisije na konferenciji o klimatskim promjenama COP26 u Glasgowu u studenom ove godine.

Iako su prethodne konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama prvenstveno bile usmjerene na nacionalne obveze i donošenje politika, potrebno je aktivirati dodatne mehanizme kako bi se ubrzao tempo smanjenja emisija. Ambiciozni klimatski ciljevi neće biti nadohvat ruke sve dok čelnici industrija koje proizvode najviše emisija ne dekarboniziraju cijele svoje globalne lance opskrbe.

Nekoliko ključnih tehnologija bit će od iznimne važnosti za napore u pogledu dekarbonizacije u svim sektorima u kojima je teško smanjiti emisije. Glavni među njima je zeleni vodik proizveden s obnovljivom električnom energijom i elektrolizatorima. Napori za povećanje proizvodnje zelenog vodika već su u tijeku s programima kao što su Katapult zelenog vodika i nedavno najavljeni Prilika za vodik (Hydrogen Shot) američkog Ministarstva energetike, po uzoru na uspješan program SunShot (Prilika za sunce) koji je brzo srušio troškove solarnih panela. Povrh toga, postoje rani znakovi porasta industrijske potražnje za proizvodima s niskim emisijama koje zeleni vodik omogućuje. Proizvođač automobila Volvo, na primjer, najavio je da će nabavljati čelik bez fosilnih goriva iz švedskog pothvata zelenog čelika HYBRIT.

Tehnologije za poboljšanje učinkovitosti još su jedan ključni sastojak u dekarbonizaciji sektora u kojima je teško smanjiti emisije. Bilo da se radi o uvođenju laganih zrakoplova ili izgradnji zgrada s manje čelika, što manje energije neka industrija općenito koristi, to lakši postaje proces. Nedavna analiza Komisije za energetsku tranziciju pokazuje da je prvi korak u izgradnji globalnog gospodarstva s nultom neto stopom emisija do 2050. jednostavno korištenje manje energije, nakon čega slijedi povećanje i univerzaliziranje izvora čiste energije.

Koordinirano djelovanje

Komisija za energetsku tranziciju također naglašava važnost hvatanja i sekvestracije ugljika, koji će biti potrebni ne samo za neutralizaciju industrijskih procesa koji se ne mogu u potpunosti dekarbonizirati, već i za smanjenje razine ugljikovog dioksida koji se već emitira u atmosferu. Odgovornost za povijesne razine emisija složen je proces koji većina industrijskih čelnika tek treba u potpunosti razmotriti. Ali bolje im je da počnu razmišljati o tome sada.

Ne samo da moramo ukloniti ogromne količine CO2 iz atmosfere; moramo pronaći i dugoročna rješenja za pohranu kako bismo ga držali zaključanim stotinama ili čak tisućama godina. Tu je najveći jaz između cilja nulte neto stope i postojećih tehnologija.

Tko bi trebao snositi troškove rješavanja ovog problema? Svakako, mnogi tvrde da bi zemlje i tvrtke odgovorne za najveći dio povijesnih globalnih emisija trebale preuzeti odgovarajuću odgovornost za uklanjanje CO2.

U iščekivanju konferencije COP26, moramo posvetiti dovoljno pozornosti svim tim izazovima. Nacionalne vlade i globalne industrije moraju odmah djelovati kako bi smanjile emisije; samo obvezati se na djelovanje u budućnosti više nije prihvatljivo. Što duže ne uspijemo iskoristiti održivije razvojne putove, to će biti teže zadržati globalne temperature na sigurnoj razini. Čak i ako donekle smanjimo godišnje emisije, važna je kumulativna količina CO2 u atmosferi. Ako ona još uvijek raste, problem neće biti riješen.

Potrebni su nam globalni lideri svugdje kako bismo razumjeli razmjere i hitnost krize s kojima se suočavamo.

Radikalna suradnja i koordinirano djelovanje svih potrebni su upravo sada. Ne ovise samo buduće generacije o nama. Kao i deseci milijuna ljudi koji već pate u strašnim toplinskim valovima, požarima, poplavama, sušama i olujama. Od Kalifornije i Teksasa do cijelih regija Afrike, Azije i Bliskog istoka, katastrofalne posljedice klimatske krize pojačavaju se.

* Autor je glavni izvršni direktor Instituta Rocky Mountain (RMI)

© Project Syndicate 2021.