Suša možda jest drevna pošast, ali se pogoršava. Nijedna regija ili zemlja danas nije imuna na njezine učinke. Južna Europa zahvaćena je jakom sušom – najgorom u posljednjih 70 godina za Italiju.

U zapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država protekla dva desetljeća bila su najsuša u posljednjih 1200 godina. Čile bilježi 13. godinu suše zaredom, a Monterrey, treći po veličini grad u Meksiku, sada je primoran racionalizirati potrošnju vode.

Na Rogu Afrike, Etiopija, Kenija i Somalija bilježe četvrtu godinu zaredom bez kiša, a situacija je sve strašnija za ljude, stoku i ekosustave koji ih podržavaju. Zbog nedostatka odgovarajuće prehrane, djeca umiru od bolesti koje bi obično preživjela.

Čak i deve – koje obično preživljavaju duže od ljudi ili drugih životinjskih vrsta – padaju mrtve u velikom broju diljem te regije.

Prva suša
Ova patnja budi traumatična sjećanja na moj prvi susret sa sušom u Mauritaniji. Imao sam jedva 12 godina kada je svako kućanstvo u našoj zajednici izgubilo sve – hranu, stoku i sredstva za život. Budući da se nisu mogli brinuti za svoje obitelji, mnogi odrasli oduzeli su si život. To iskustvo urezalo mi se u pamćenje, motivirajući moje napore da se pobrinem da više nijedno dijete ne mora proživjeti ono što sam ja.

Nažalost, mnogi su još uvijek traumatizirani sušom, a mnogi će to uskoro biti: znanstvenici predviđaju da će klimatske promjene povećati učestalost, trajanje i geografsko širenje suša, s tri od četiri oboljele osobe do 2050. godine.

Područja u svim regijama postaju sve suša, a iako još ne postoji konsenzus o tome gdje će se točno pojaviti najoštriji sušni uvjeti, znanstvenici se slažu da degradacija zemljišta pogoršava problem.

Što je još gore, šesto izvješće Međuvladinog panela za klimatske promjene upozorava da ne postižemo dovoljan napredak kako bismo smanjili emisije stakleničkih plinova i spriječili još teže uvjete u desetljećima koja slijede.

Nedavna traumatična iskustva i najnovije znanstvene projekcije zajedno bi trebale prenijeti osjećaj hitnosti, prisiljavajući sve da izgrade otpornost na buduće rizike od suše. Suša je prirodni fenomen; ali ne mora postati prirodna katastrofa.

Degradacija zemljišta može se barem djelomično posredovati boljim odlukama o korištenju zemljišta i vode te inicijativama za obnovu zemljišta. U nedavnom izvješću Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu i Konvencije UN-a za borbu protiv dezertifikacije (UNCCD) prepoznaju uspješne primjere sustava koji su smanjili rizik od suše među ranjivim populacijama.

U Brazilu, Etiopiji, Indiji i Tunisu koristi se kombinacija prikupljanja vode i održivih praksi upravljanja zemljištem kako bi se smanjio utjecaj suša. Iako to može potrajati, sve zemlje mogu usvojiti slične strategije kako bi pomogle u prelasku svog stanovništva iz stanja nestašice vode prema sigurnosti opskrbe vodom.

Međutim, velik nedostatak sadašnjeg pristupa jest to što se temelji na nacionalnim sustavima, iako suše ne poštuju političke granice. Proaktivno planiranje u svim sektorima unutar zemalja od ključne je važnosti; ali bez međunarodne suradnje, posljedice suše na kraju će doći do drugih zemalja.

Uobičajeni domino efekt uključuje sukobe oko smanjenih vodnih resursa, rastuće cijene hrane ili nestašice, požare, masovni gubitak divljih životinja i stoke, pješčane i prašnjave oluje, raseljavanje ljudi i prisilnu migraciju te građanske nemire.

Zajednički aranžmani za brzo predviđanje i odgovor na suše mogu spriječiti ili smanjiti razmjere tih ishoda. Primjerice Australija i SAD već dugo imaju uspostavljene politike i protokole planiranja kako bi zajamčile da pogođene zajednice mogu dostojanstveno izdržati suše.

Politička volja
Za izgradnju takve otpornosti na globalnoj razini trebat će vremena i političke volje. Srećom, čak i u najugroženijim regijama svijeta donositelji politike već imaju temelje na kojima mogu graditi.

Na primjer, afrički Sahel ima regionalni sustav rizika od suše, uspostavljen prije 50 godina kako bi okupio širok raspon dionika, od udruženja proizvođača do donositelja političkih odluka te ima koristi od udruživanja znanstvenih i tehnoloških kapaciteta na regionalnoj razini. Indija je usvojila još sveobuhvatniji pristup koji uključuje upravljanje sušom kao dio svog nacionalnog plana upravljanja katastrofama.

Na snazi je složena strategija uključivanja svih relevantnih vladinih ministarstava i bliske koordinacije nacionalnih, državnih i lokalnih reakcija. Nakon procesa koji je započeo prije 15 godina, Indija sada ima integrirani sustav upravljanja vodama koji također služi kao sustav upozorenja na sušu. SAD je u lipnju najavio da će se suša od sada smatrati strateškim domaćim i vanjskopolitičkim prioritetom.

Kao dom jednog od najsofisticiranijih i najnaprednijih mehanizama za praćenje i odgovor na sušu u svijetu, SAD bi mogao pomoći ubrzati razvoj boljih sustava upravljanja rizicima na globalnoj razini. Širom svijeta postoji snažan apetit među vladama da brzo djeluju prije nego što posljedice sve češćih i ozbiljnijih suša postanu neupravljive.

A nakon osnivanja međuvladine radne skupine za sušu na summitu UNCCD-a u svibnju, sada imamo platformu za mobilizaciju kolektivnog djelovanja prema onome što znanost kaže da je potrebno.

Zajedno možemo obuzdati posljedice suše. Ali svi će se vođe, sve do razine zajednice, morati obvezati da će učiniti sve što je potrebno za izgradnju učinkovite otpornosti – počevši odmah.