Iako je tekuća 2022. došla tek do svoje polovice, već je donijela više geopolitičkih implikacija na globalnoj razini nego proteklih 30-ak godina. Naravno da je ruska agresija na Ukrajinu od 24. veljače “nulta točka” za većinu događanja, no ono što je uslijedilo, zasad zaključno s NATO summitom ovog tjedna u Madridu, prije samo koji mjesec bilo je teško i zamisliti.

Za početak, NATO je u prethodnom razdoblju bio klinički mrtav, a što su u više navrata potvrdili europski čelnici kao i bivši američki predsjednik Donald Trump, te je vojska EU postala realnost. Poslije 24. veljače, ne da je NATO ponovno postao glavni jamac sigurnosti Europske unije, nego je postao i jedini.

Ulazak Švedske i Finske u NATO, te da se o toj opciji vrlo ozbiljno raspravlja i u Švicarskoj, to u praksi potvrđuju. Iako je neutralnost uvijek relativna i nikad nije apsolutna, ipak su primjeri ove tri zemlje bili globalno prihvaćeni modeli. Znači li ovaj potez da neutralnost u međunarodnoj politici više ne postoji? Mnogi bi se s tim složili.

FOTO: REUTERS/Yves Herman

Putin iskoristio trenutak
Kršenje međunarodnog prava, kako od zapadnih, tako i od istočnih sila bilo je obimno i u prethodnim desetljećima dok je postojeći poredak bio manje ili više stabilan. No, potez Rusije kojim je na tlu Europe pokrenula rat kakav po svojem obujmu i implikacijama nije viđen od 1945. ipak je bio svojevrsni lom.

Prije 24. veljače europske zemlje su na obranu trošile zanemarivo malo, čak i relativno veliki iznosi koje su neke veće EU države ulagale u obrambene proračune, npr. Njemačka 50-ak milijardi eura, bile su više vezane uz potpore domaćoj industriji i zaposlenosti nego nekoj ciljanoj vojnoj spremnosti. Izuzetak su Francuska i Velika Britanija koje, iako to već dugo nisu, i dalje žele stvarati privid globalne velesile pa svoje oružane snage ipak drže na nekom operativnom standardu.

Trumpovo pozivanje zemalja EU da počnu doprinositi kolektivnoj obrani kroz 2% BDP-a za vojsku mnogi su proteklih godina ismijavali kao ekscentričnost bivšeg predsjednika SAD-a. Realnost je pokazala da je na neki način bio u pravu, a činjenicu da je Europska unija vojno najslabija u svojoj povijesti, te da nema gotovo nikakve mogućnosti za ozbiljniju vojnu pomoć Ukrajini, dobro je znao i Vladimir Putin te je iskoristio trenutak.

Iako detalje i specifikacije vojne pomoći koju Zapad šalje Ukrajini nije moguće znati, jasno je da se radi o relativno skromnim količinama ozbiljnijeg naoružanja poput tenkova, haubica, zrakoplova te raketnih sustava.

To naoružanje, po pojedinačnom sustavu, u najboljem slučaju broji nekoliko desetaka, a što je za veličinu sukoba na istoku Europe i procijenjene gubitke gotovo zanemarivo. Činjenica je da je riječ o tako skromnoj pomoći ne zbog oholosti zapadnih zemalja, već zbog jednostavne činjenice da one same nemaju dovoljno takvog naoružanja za sebe, a kamoli za donacije ili prodaju.

Europa ima vrlo moćnu industrijsku i tehnološku bazu te je izvjesno da ponovno može pokrenuti svoje obrambene pogone. No, to se ne može napraviti preko noći. Za to je potrebno vrijeme, godine. Iako je pomalo nezahvalno procjenjivati koliko bi ukrajinski sukob mogao trajati i kojim intenzitetom, te kako će završiti, mnogi se slažu da bi možda već do ove zime moglo doći do nekog primirja, a onda i cementiranja stanja na duže ili kraće vrijeme.

No, upravo ta neizvjesnost, te dokazana spremnost Kremlja da poduzme čak i u Europi vrlo rizične korake, potaknut će europske nacije na naoružanje.

Podaci instituta SIPRI pokazuju da je globalna vojna potrošnja sa 1500 milijardi dolara iz 1988. pala na oko 950 milijardi do 1998., a onda kreće lagani oporavak do 2008. kad doseže 1800 milijardi, a ta razina potrošnje trajala je do Trumpa koji je tražio da SAD i njegovi saveznici ulažu više.

To je doprinijelo da je 2019. potrošnja dosegla 1800 milijardi, a lani je to poraslo na 2100 milijardi. Procjene za ovu godinu su 2200 milijardi, a neki analitičari ne isključuju da bi se do 2024. moglo doći i na 2500 milijardi dolara.

Prednost kolektivnoj sigurnosti

FOTO: REUTERS/Yves Herman

NATO zemlje na istoku Europe nekad su bile vrlo militarizirane, ali su u proteklih 30-ak godina vrlo malo ulagale u obranu, te se u procesu modernizacije i prelaska s ruskog na zapadne standarde naoružanja – u toj grupi je i Hrvatska.

Njemačka je već najavila da će interventno uložiti 100 milijardi eura u svoju vojnu spremnost, a isto tako da će povećati svoju vojnu potrošnju na traženih 2% BDP-a. U mogućnosti njemačke industrije da naoruža Njemačku i čitavu Europu ne treba sumnjati.

Na tom tragu su i sve ostale NATO zemlje. Finska i Švedska su, za razliku od većine EU, uvijek bile naoružane primjereno svojim potrebama. Finska zbog granice i iskustva s Rusijom, a Švedska zbog svoje deklarirane neutralnosti.

No, situacija s Ukrajinom je pokazala da NATO nema pravi institucionalni okvir za zaštitu zemalja koje nisu članice te je pitanje što bi se dogodilo da je Putin odlučio pokrenuti kampanju i protiv neutralne Finske.

Obje skandinavske zemlje imaju i značajnu vojnu industriju s kojom su dosad ostvarivale ograničene izvozne rezultate zbog činjenice da su one neutralne i da bi temeljem svojih deklariranih visokih demokratskih standarda mogle jednostavno uvesti sankcije ako bi kupac koristio to oružje na način kako njihovi standardi ne dopuštaju.

Situacija s Turskom sada u Madridu pokazuje da se i to mijenja te da su i Švedska i Finska odlučile ipak presložiti prioritete te žrtvovati načela za kolektivnu sigurnost.