Brojne europske vlade pokušavaju se boriti s drugim valom pandemije bolesti Covid-19 uvođenjem djelomičnog zatvaranja, što obično uključuje ograničenja rada restorana, kafića i nekih prodavaonica koje se ne smatraju ključnima. To se djelomično zatvaranje temelji na pretpostavci da je rizik od infekcije visok kad se ljudi okupljaju u zatvorenim prostorima. Nedavno objavljen znanstveni rad u časopisu Nature navodi dodatne dokaze da mjesta kao što su restorani, teretane i kafići mogu igrati najveću ulogu u širenju koronavirusa.

Uvođenje obveznog zatvaranja dovelo je do snažnih javnih prosvjeda (osobito u Francuskoj i Italiji) jer ono predstavlja prijetnju za opstanak malih trgovina i restorana. Ti sektori već su ionako bili pod pritiskom zbog e-trgovine i prije pandemije i mnogi se boje da neće moći preživjeti čak i djelomično drugo zatvaranje. Vlade pokušavaju pomoći naknadom za izgubljenu dobit. No u nizu slučajeva naknada kasni, djelomična je i teško je usmjeriti na one koji su ekonomski najranjiviji.

Ipak, vlade možda neće trebati pribjeći obveznom zatvaranju ako razmotre alternativu poreza ili subvencija. Takve fiskalne mjere do sada nisu igrale nikakvu ulogu u takozvanim nefarmaceutskim intervencijama borbe s pandemijom, iako su mogle postići iste ciljeve socijalne distance.

Isplata po četvornom metru

Konkretno, vlada bi mogla najaviti subvenciju bilo kojoj trgovini ili vlasniku restorana koji su voljni zatvoriti svoj objekt na određeno vrijeme (recimo 1-3 mjeseca). Duže zatvaranje bilo bi bolje jer bi održavalo infekcije bolešću Covid-19 na niskoj razini tijekom ostatka zime.

Kad se velik udio trgovina zatvori, donositelji politika trebat će spriječiti da u ostalima ne dođe do veće gužve. Ali prevelike gužve već su regulirane prethodno novim restrikcijama iz drugog vala time što su tražili od kupaca da održavaju međusobnu minimalnu distancu. Takva regulacija trebala bi se održavati u najjednostavnijem mogućem obliku, zahtijevanjem minimalnog broja četvornih metara prostora po kupcu.

Stoga bi vlada mogla početi precizirati subvencije u obliku isplate određene svote po četvornom metru, unaprijed isplaćene vlasniku svakog objekta koji je spreman na zatvaranje (za kupovinu u trgovini ili za obrok u objektu) za određeni broj mjeseci. Usluge hrane za vani i internetska prodaja još uvijek bi bili dozvoljeni. Onima najmanje sposobnima za prilagodbu najbolja opcija bila bi prihvat subvencije.

U načelu, bilo bi poželjnije provesti obratnu dražbu na kojoj bi trgovci na malo ponudili cijenu za koju bi bili voljni zatvoriti. Vlada bi tada mogla održati uzastopne krugove dražbe dok ne postigne željeno smanjenje maloprodajnog prostora. No sada jednostavno možda nema dovoljno vremena da se to organizira. Slična nepodudarnost između društvenih i privatnih interesa postoji s obzirom na klimatske promjene. Većina ekonomista priznaje da Pigou porez na emisije stakleničkih plinova – nazvan po britanskom ekonomistu Arthuru Pigouu – može postići željeno smanjenje emisija učinkovitije od izravnog reguliranja djelatnosti koje onečišćuju. Donositelji politika trebali bi primijeniti tu lekciju i na kontrolu pandemije.

U slučaju klimatskih promjena, donositelji politika uglavnom se slažu da je porez na emisije primjereniji nego subvencija za ograničavanje emisija. No kod kontrole pandemije izbor između poreza i subvencija nije toliko jasan.

Smanjenje društvene interakcije

U svom članku iz 1960., dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Ronald Coase tvrdio je da, pod uvjetom da se mogu zanemariti troškovi transakcija, učinkovito rješenje problema koje uključuje razliku između društvenih i privatnih troškova trebalo bi biti neovisno od dodjele prava vlasništva. Vezano uz kontrolu pandemije, interese društva predstavlja vlada, koja održava troškove transakcija niskima. Ključno pitanje tada jest pripada li pravo na držanje restorana ili trgovine otvorenim njegovom vlasniku ili društvu. Činjenica da vlade daju naknadu za vrijeme zatvaranja ukazuje na to da one priznaju da bi odluku o tome treba li trgovina ostati otvorena trebao donijeti njen vlasnik. Stoga bi subvencija namijenjena poticanju restorana i trgovina na zatvaranje bila primjerenija nego njihovo oporezivanje. S praktičnijeg aspekta, subvencije za zatvaranje imaju niz prednosti. Najmarginalnijim tvrtkama donijele bi naknadu dohotka s razumnim fiskalnim troškovima, a ipak bi smanjile društvene interakcije u trgovinama i restoranima. Subvencija za zatvaranje djelatnosti u samim trgovinama trebala bi biti osobito primamljiva trgovinama i restoranima koje već imaju problema, čiji su vlasnici najskloniji prosvjedima protiv obveznih zatvaranja. I uklonila bi potrebu da donositelji politika proizvoljno odlučuju o tome koji su proizvodi neophodni, a koji nisu.

Još jedna dugoročna prednost tog pristupa jest da bi on potaknuo vlasnike malih trgovina na modernizaciju (ili na napuštanje tržišta). Na taj način donositelji politika mogli bi pomoći u prevladavanju vrlo snažnog otpora strukturnim promjenama u tom sektoru.

Lekcija koja se može iz ovoga izući jasna je: dok drugi val pandemije prijeti Europi, vlade bi trebale promijeniti smjer i navesti vlasnike restorana, kafića i trgovina na uzimanje plaćenog dopusta, umjesto da im naređuju zatvaranje. Takva politika značila bi puno niže fiskalne i socijalne troškove i bila bi s političkog aspekta puno održivija u teškim zimskim mjesecima koji nam predstoje.

*Autor je direktor Centra za europske političke studije