Ove godine velik dio zemaljske kugle ide na neku vrstu izbora. U Europskoj nas uniji očekuju izbori za Europarlament. Kako će oni završiti, tko će doći u poziciju europarlamentarne moći, možemo samo nagađati.

Međutim, ako promatramo tendencije u zemljama članicama primjećujemo naginjanje europskog političkog spektra u desnu stranu. Iskustva nacionalnih političkih kampanja dijela članica, poglavito onih najrazvijenijih, govori nam kako će ove godine dominirati imigrantske i klimatsko-energetske teme.

Potonje su činjenica europske politike najmanje od Pariškog klimatskog summita iz 2015. godine. Nacionalni planovi oporavka i New Green Deal projicirali su proračune za deset godina unaprijed s ciljem stvaranja preduvjeta za prelazak na gospodarstvo s nultom emisijom stakleničkih plinova.

Europa, premda je gotovo uvijek u povijesti bila najbogatije tržište, sa stanovništvom koje ima vrlo visok standard u odnosu na druge globalne regije, gotovo nikada nije imala dovoljno resursa za servisiranje svih potreba svoga gospodarstva i stanovništva. Upravo zbog toga, najveće kolonijalne sile i jesu dolazile iz Europe.

Izazovi zelene tranzicije
Danas, kada je Europa pomicanjem globalne moći prema angloameričkom (pot)kontinentu, a u novije vrijeme i prema mnogoljudnim zemljama Dalekog istoka, postala objekt, tek poželjno tržište, umjesto subjekta globalnih odnosa, ona u novim energetskim paradigmama vidi svoju priliku, ne bi li po prvi puta postala samodostatni veliki proizvođač i izvoznik energije.

Svijest o tome dodatno se podigla nakon eskalacije rata, agresije Rusije na Ukrajinu. Cjenovna kriza nastala uslijed zapadnih sankcija ruskim energentima, kako bi se oslabilo financiranje ruskog borbenog stroja, ali i kriza dobave nastala terminiranjem dostave energenata dijelom europskih plinovoda, u Europi je pobudila raspravu o ubrzanju procesa.

Ipak, realniji među dionicima tržišta i među analitičarima, priznat će kako zelena tehnologija tj. tehnologija obnovljivih izvora energije ima svoje izazove, posebice u pogledu izloženosti konvencionalnim energentima, u materijalima, izvedbi postrojenja, u električnom prijevozu i provenijenciji struje za napajanje.

Izazovi su vidljivi i u prijenosu energije te u sustavima prihvata energije, ali i u materijalima i efikasnim načinima skladištenja energije. Ako je tome tako, a odsustvo aktivističkog razmišljanja kaže kako jest, put u održivu i klimatski neutralnu budućnost popločan je tranzicijskim energentima poput nuklearne energije i plina.

Nastojanja povratka nuklearne energije u Europu, naslonjena na globalna nastojanja, koja su svoju formalizaciju doživjela na klimatskoj konferenciji COP28 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u siječnju ove godine, u vidu koalicije za razvoj nuklearne energije, vjerojatno će potrajati. Iako u Europi postoji nuklearni div, poput francuskog EDF-a, za razvoj i postavljanje svake infrastrukture potrebne su godine, a za postavljanje ozbiljnog nuklearnog reaktora i cijelo desetljeće.

Stanje zasad povoljno
Razlog je što se kratkoročno i srednjoročno ponovno razmišlja o plinskim prilikama. Ratom uvjetovanom diverzifikacijom dobavnih lanaca te pripadajućom orijentacijom na infrastrukturu za ukapljeni plin, najviše su profitirale tvrtke iz Katara, Norveške, SAD-a i Sjevera Afrike, koje su postale veliki uvoznici plina na terminalima diljem Europe. Brza prilagodba na nove prilike, ali i zajednička politika EU glede nabavke plina za plinska skladišta, ishodišnu je cjenovnu i opskrbnu krizu pretvorila u današnje stanje.

Stanje je trenutno povoljno, no kao i kod drugih burzovnih roba, sve ovisi o brojnim čimbenicima, poput američkih i europskih izbora, početku ogrjevne sezone, kriznim žarištima, dobavnim pravcima, potražnji u velikim potrošačima energije pa i medijskim i izjavama s društvenih mreža.

Kako bi nepredvidivost bila veća, ovih dana su se pobrinuli veliki proizvođači prirodnog plina, poput Alžira, Katara, UEA, Irana, Rusije, Bolivije i Venezuele koji su na Forumu izvoznica plina u Alžiru oživjele ideju osnivanja novog energetskog kartela, ekvivalenta naftnog OPEC-a. Da bi projekt mogao uspjeti govori i činjenica kako su se na Forumu pojavile i zemlje promatračice, njih 17. Primjerice, Angola, Irak ili pak Malezija. Sudionice tog foruma imaju 70 posto svih globalnih rezervi plina i nešto više od 40 posto tržišne proizvodnje.

Cilj im je da zajednički dogovori oko proizvodnje i opskrbe tržišta postanu obvezujući za sve članice, ne bi li se osigurala globalna opskrba plinom te očuvala isplativost cijene proizvodnje tog energenta. Uspjeh projekta stvaranja takvog novog energetskog kartela, kao geopolitičke i geoekonomske činjenice, označit će još jedan nezaobilazni čimbenik o kojem će burzovni igrači, ali i cijelo europsko gospodarstvo morati voditi računa.

Ta će činjenica označiti i to kako još neko vrijeme europska stremljenja k energetskoj neovisnosti i pojavi EU kao ozbiljnom proizvođaču i izvozniku energije neće biti u njenim rukama. Jer nije realno očekivati kako takvo kartelsko udruživanje, baš poput zemalja OPEC-a, nema za cilj usporavanje zelenih procesa, projicirajući svoje proračune na cjenovnoj prihvatljivosti, projicirajući cijenu na višu razinu, u ovom slučaju plina.