Nedavno održani Summit za demokraciju američkog predsjednika Joea Bidena bio je važan globalni događaj, ali je prošao gotovo nezapaženo.

S demokratskim normama koje se habaju od jugoistočne Azije do srednje Europe, Biden je bio u pravu kada je upozorio na “trajne i alarmantne izazove za demokraciju i univerzalna ljudska prava”.

No premalo ih priznaje da rastući autoritarizam diljem svijeta, klimatske promjene i evolucije smrtonosnih virusa mogu predstavljati egzistencijalni rizik za čovječanstvo.

Većina ljudi ne cijeni u kojoj mjeri civilizacije ovise o stupovima normi i konvencija. Neki od njih razvili su se s vremenom organski, dok su drugi zahtijevali promišljanje i kolektivno djelovanje. Ako se jedan od stupova savije, civilizacija bi se mogla urušiti.

Napori za suzbijanje trenutačnih prijetnji demokraciji trebali bi započeti činjenicom da je svako gospodarstvo ukomponirano u kulturu i institucije. Kao tvrde Daron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson, dugoročni rast može ovisiti više o institucijama nego o bilo čemu drugom. Ali institucije nisu uvijek egzogene.

Isto tako, Avinash Dixit i Simon Levin tvrde da ćemo u nekim kontekstima možda morati poduzeti namjerne korake kako bismo usadili pro-društvene preferencije koje nam mogu pomoći da se prilagodimo našem promjenjivom svijetu. To možemo učiniti kroz obrazovanje te promišljanjem i odlučivanjem kao građani za promicanje određenih vrsta kolektivnog ponašanja.

Iskorištavaju očaj ljudi
Danas se nalazimo u izazovnoj situaciji jer prekogranični tokovi robe, usluga i kapitala ekonomski izravnavaju svijet. Brzi napredak digitalne tehnologije, ubrzan u posljednje dvije godine pandemijom bolesti Covid-19, uzrokuje velike napore.

Povećana eksternalizacija proizvodnje pridonijela je hipernacionalizmu, što pak potiče rast antidemokratskih vođa koji iskorištavaju očaj ljudi.

Te su promjene došle tako brzo da je potrebno promišljeno kolektivno djelovanje kako bi se obranila demokracija. Nemamo luksuz čekati da se naše norme i institucije razviju.

Srećom, danas smo bolje opremljeni za ovaj zadatak nego ikad prije, zbog metodologije koja nam je nedostajala prije jednog stoljeća.

Teorija igara, koja je isprva bila teško shvatljiva matematička disciplina, sada je glavna tema društvenih znanosti, od ekonomije do politike, u domenama kao što su sporazumi o moralu i pregovaranje konvencija i ustava.

Da biste razumjeli moć takve strateške analize, razmislite zašto neki autoritarni vođe, poput bivšeg tuniskog predsjednika Zine El Abidine Ben Alija, podlegnu narodnoj pobuni, dok ostali, poput bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, ostaju na vlasti.

Kada se velika većina stanovništva zemlje spremna pobuniti, kao što se činilo u Bjelorusiji u ljeto 2020., a vođa ima ograničene kapacitete za suzbijanje ustanka, kako može prevladati?

Da bih riješio ovo pitanje, razvio sam alegoriju koju zovem Zatvorska igra. Milijun građana određene zemlje želi se pridružiti pobuni kako bi svrgnuli tiranskog vođu, koji može uhvatiti i zatvoriti najviše 100 pobunjenika. S tako malom vjerojatnošću da će biti uhvaćena svaka osoba je spremna otići na ulice. Situacija vođe izgleda beznadno.

Pretpostavimo da ipak najavi da će zatvoriti 100 najstarijih ljudi koji se pridruže ustanku. Na prvi pogled, čini se da to neće zaustaviti pobunu, jer ogroman broj mladih ljudi neće imati razloga napustiti je. Ali, ako je dobi ljudi općepoznata, ishod će biti drukčiji.

Nakon objave vođe, 100 najstarijih ljudi neće se pridružiti pobuni, jer je bol izvjesnog zatvaranja prevelika čak i za dobru stvar. Znajući to, sljedećih 100 najstarijih ljudi također neće sudjelovati u revoluciji, kao ni 100 najstarijih ljudi nakon njih. Indukcijom nitko neće. Ulice će biti prazne.

Namjerna ili nesvjesna primjena takvog pristupa autoritarnih vladara može pomoći objasniti zašto su se ranije pobune raspale kada su bili na rubu uspjeha.

Da bismo to empirijski pokazali u povijesti ili u nedavnim slučajevima, poput Bjelorusije ili Mjanmara, trebat ćemo podatke koje još nemamo. Zatvorska igra čisto je logična pretpostavka. Važno da nas ona podsjeća da rušenje diktatora iziskuje strategiju za osujećivanje takve taktike.

Same dobre namjere nisu dovoljne; za očuvanje demokracije potrebna je strategija utemeljena na pouzdanoj analizi.

Autonomna multilateralna vlast
To treba i nama. Danas možemo pripremiti ovu vrstu strateške analize u cilju promicanja časnih ciljeva koji su motivirali Bidenov Summit za demokraciju. U nekim aspektima, svijet je sada u sličnoj fazi kao i Amerika s kraja osamnaestog stoljeća.

Potreban nam je minimalan globalan ustav koji pruža skup jamstava, poput temeljnih ljudskih prava i slobode medija, i ovlašćuje zemlje da interveniraju kada vlada krši ta temeljna pravila. To će se morati osloniti na stvaranje sustava samoprovođenja uvjerenja.

Izrada takvog univerzalnog ustava ne može se prepustiti bilo kojoj određenoj zemlji, koliko god demokratska i moćna bila, jer će se osobni interesi uvijek nametati.

Kada bi Sjedinjene Američke Države preuzele ovaj zadatak, onda bi bez obzira na početnu namjeru, na kraju branile vlastite ekonomske interese u ime pomaganja svijetu, kao što je to već mnogo puta učinjeno.

Iako bi Bidenu trebalo pljeskati što je preuzeo vodstvo u oživljavanju demokracije, trebao bi osnovati autonomnu skupinu koja će izraditi potrebnu strategiju, a zatim stvoriti autonomnu multilateralnu vlast koja će joj pomoći da to postigne. Naravno, bilo bi naivno misliti da će ovo biti lako. Ali imamo egzistencijalni razlog da pokušamo.

© Project Syndicate, 2021.