Dok zapadne demokracije postaju sve polariziranije, birači u ruralnim sredinama i malim gradovima redovito se suprotstavljaju biračima u većim urbanim središtima.

Iako to nije nova pojava, a osobito nije ni jedini čimbenik koji utječe na obrasce glasanja, raskol između ruralnih i urbanih područja značajan je pokretač današnjih kulturnih ratova.

Ovakvi odnosi, koje je ekonomist Andrés Rodríguez-Pose evokativno opisao kao “osvetu mjesta koja nisu važna”, upućuje na to da kontinuirani populistički val u velikoj mjeri odražava geografske nejednakosti.

Infrastruktura jača od poreza
Kako je došlo do toga da raskol između ruralnih i urbanih područja dominira političkim diskursom i razvojem tolikih zemalja i kako to možemo riješiti? Dio odgovora leži u strukturnim ekonomskim pomacima koji su urbani život učinili isplativijim.

U današnjem gospodarstvu temeljenom na znanju, gdje se vrijednost sve više dobiva iz nematerijalnih izvora, okupljanje ljudi u gusto naseljenim urbanim područjima često ima za posljedicu pozitivno prelijevanje te se stvaraju takozvane “ekonomije aglomeracije” koje neutraliziraju neugodnosti gradskog života.

Iako gradovi imaju klastere slabo plaćenih uslužnih poslova i stanovnike pogođene teškim siromaštvom, oni su magneti za visoko plaćene stručnjake i osobe s visokom stručnom spremom.

Gospodarski prevrati u posljednjih 15 godina – velika financijska kriza 2008.-2009., fiskalna štednja, pandemija bolesti COVID-19, energetska kriza i inflacijski val 2022. – ubrzali su taj trend. Ljudi koji žive u “mjestima koja nisu bitna” vidjeli su kako nestaju kvalitetna radna mjesta, javne službe narušene su, a njihovi gospodarski izgledi brzo se smanjuju. Gledano u tom svjetlu, današnja reakcija populizmom ne iznenađuje, pogotovo kada su mnogi političari dio uspješne urbane elite.

Kako bi se riješili ti tekući neuspjesi i oslabila privlačnost populističkih narativa, zapadne zemlje moraju revitalizirati male gradove i ruralne zajednice i osigurati univerzalan pristup osnovnim javnim uslugama. Ali to mora biti dio širih nacionalnih napora koji ujedinjuju građane iz svih segmenata društva oko zajedničkog cilja jačanja kolektivne dobrobiti.

U nedavnom izvješću kojem sam koautorica sa Stellom Erker i Andyjem Westwoodom dokumentiramo duboke razlike u pristupu osnovnim sadržajima kao što su autobusi, širokopojasni pristup internetu, bolnice i visoko obrazovanje u engleskim lokalnim upravama i istražujemo kako oživjeti male gradove i ruralna područja u Ujedinjenom Kraljevstvu ulaganjem u univerzalnu osnovnu infrastrukturu.

Također, navodimo infrastrukturu i usluge, kako u javnom, tako i u privatnom vlasništvu, koje su ključne za omogućavanje stanovnicima da putuju na posao ili na liječničke preglede, pružaju obrazovanje svojoj djeci, održavaju dobro zdravlje i uživaju u pristojnoj kvaliteti života.

Pružanje javnih usluga i infrastrukture ima veći redistributivni učinak od oporezivanja. Stoga, osiguravanjem pristupa osnovnoj razini infrastrukture i usluga, možemo svima pružiti mogućnosti da poboljšaju vlastiti život i živote svojih obitelji.

Važan osjećaj optimizma
Iako su države odgovorne za pružanje javnih usluga i infrastrukture kao što su ceste i luke, komunalne usluge poput širokopojasnog pristupa internetu često pružaju privatna poduzeća. No, javna infrastruktura već desetljećima nema dovoljno sredstava, a privatnu infrastrukturu sve više iskorištavaju upravitelji imovinom i vlasnici privatnog kapitala koji povećavaju naknade za usluge i smanjuju održavanje. To je pridonijelo raširenom osjećaju da je društveni i ekonomski napredak većih razmjera zaustavljen krajem 20. stoljeća.

S obzirom na korozivni učinak ovog narativa, ključno je ponovno ulagati u budućnost. Kao što su Robert J. Shiller i drugi tvrdili, pozitivni narativi imaju moć poboljšati ekonomske ishode. Zajednički osjećaj optimizma može potaknuti javni moral i rast BDP-a.

To se posebno odnosi na današnja složena gospodarstva. Kao što ekonomist Paul Seabright primjećuje u svojoj knjizi The Company of Strangers iz 2004. godine, ljudi su danas sve više međuovisni. Gospodarska proizvodnja sada se širi ogromnim i raspršenim ekosustavima, a gotovo svaki predmet koji koristimo, od košulja do pametnih telefona, sastoji se od materijala i dijelova podrijetlom iz mnogih zemalja. Mnogi od nas redovito kupuju predmete od neznanaca putem interneta, unatoč tome što nemaju pojma tko su i gdje žive, a uglavnom se taj proces odvija bez poteškoća.

Ali, prijelaz na nematerijalno digitalno gospodarstvo naglasio je složenost i krhkost tih gospodarskih ekosustava. Porast digitalnih usluga temeljenih na podacima sve je više isprepleo naše živote, što je rezultiralo mrežnim učincima zbog kojih pojedinačni dobici ovise o djelovanju drugih. Razmotrite, primjerice, platformu za dijeljenje vožnje: što je više vozača, to više korisnika ostvaruje koristi i obrnuto.

U konačnici, argument u korist davanja prioriteta kolektivnim interesima zemlje u odnosu na profit prvenstveno je politički, s obzirom na to da se duboko polarizirana društva poput našeg često suočavaju s tmurnom budućnošću. Ipak, treba navesti i ekonomski argument u korist ulaganja u javne usluge i infrastrukturu koja ih održava.

Prepoznavanjem da zajednički osjećaj optimizma i temeljna vjera u mogućnost socijalne mobilnosti potiču gospodarski rast, možemo popraviti ekonomsku štetu nanesenu u posljednja dva desetljeća. Zemlja koja zanemaruje “mjesta koja nisu važna” riskira da i sama postane nevažna.