Nedavno održana Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP27) u Sharm El-Sheikhu ponudila je ohrabrujuće, ali nedovoljne znakove političkog konsenzusa u nastajanju o potrebi globalne solidarnosti pred prijetnjom globalnog zatopljenja.

Sada se svjetski vođe moraju pobrinuti za još jedan egzistencijalni rizik za ljude i planet: alarmantan i sve veći gubitak biološke raznolikosti.

U Montrealu će se ovog mjeseca vlade okupiti na summitu Konferencija o biološkoj raznolikosti COP15 kako bi postigle globalni dogovor o kretanju putem oporavka svjetske biološke raznolikosti do 2030.

Ne možemo si dopustiti da se ta konferencija tretira kao sporedna stvar ili naknadna misao poslije konferencije COP27. Kriza biološke raznolikosti nije ništa manje važna od klimatske krize i brzo eskalira. To mora biti glavni politički prioritet svim zemljama.

Primjer Kolumbije
S obzirom na trenutne stope gubitka biološke raznolikosti, neki znanstvenici procjenjuju da smo na putu da izgubimo tri četvrtine svjetskih vrsta u samo nekoliko stoljeća. To masovno izumiranje i stalna prijetnja ekosustavima i staništima neraskidivo su povezani s klimatskim promjenama. Zbog toga svjetski čelnici moraju doći na COP15 s visokim ambicijama i odrediti mandat za uspješne pregovore.

Da bi Konferencija COP15 bila uspješna, ne mora se postići samo dogovor o cjelokupnoj misiji. Također se moraju utvrditi jasno definirani ciljevi i uspostaviti konkretni planovi za zaštitu 30 % svih kopnenih i oceanskih područja do 2030. Čelnici i čelnice moraju doći u Montreal s nacionalnim planovima i financijskim sredstvima potrebnima za unapređenje ciljnih vrijednosti.

Kad sam prvi put izabran za predsjednika Kolumbije 2010. godine, našao sam se u situaciji da vodim zemlju koja je bila gotovo u potpunosti poplavljena 18 mjeseci. Klimatski obrazac poznat kao La Niña, pogoršan globalnim zatopljenjem, značio je kišu gotovo biblijskih razmjera.

Bez alata ili ekspertize za rješavanje te situacije, vidjeli smo da se moramo pomiriti s prirodom. Stručnjaci su savjetovali da se usredotočimo na zaštitu biološke raznolikosti, pa smo to i učinili. Kolumbija, jedna od najraznolikijih zemalja svijeta, sada ima ukupno zaštićeno područje koje je veće od Japana ili Ujedinjenog Kraljevstva.

Razumijemo i vrijednost prirode i ono što možemo izgubiti kada je narušena. Također smo počeli cijeniti ono što možemo naučiti od onih u najbližem odnosu sa zemljom. Mnoge autohtone zajednice desetljećima su upozoravale na ekološku krizu, dok su njihovi glasovi i prava zanemarivani.

Gubitak prirode šteti ljudima posvuda. On već šteti zdravlju, smanjuje kvalitetu zraka, narušava našu sposobnost uzgoja hrane ili dobivanja vode, pogoršava ekstremne vremenske uvjete i slabi našu sposobnost ublažavanja ili prilagodbe klimatskim promjenama.

Zbog tih problema gubitak biološke raznolikosti postaje sigurnosni problem. Kontinuirana šteta za naše ekosustave jedan je od najvećih dugoročnih rizika za naša društva.

Kao gospodarsko pitanje, propast određenih bitnih ekosustava dovoljan je da se zemlje poput moje gurnu u bankrot. Uzmite u obzir, primjerice, da se oko 75% usjeva oslanja na životinje oprašivače kao što su pčele, ptice i leptiri. Gubitak svih životinja oprašivača doima se nezamislivim, ali je stvarna prijetnja. A ako dođe do veće oskudice hrane, najprije će patiti najsiromašniji.

Štoviše, uništavanje staništa ozbiljna je prijetnja javnom zdravlju, između ostalog i zato što dovodi ljude i životinje u bliži i češći kontakt.

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da to i uzrokuje brže širenje postojećih zaraznih bolesti i ubrzava pojavu novih zoonotskih patogena.

Konačno, klimatske promjene ne samo da su jedan od glavnih pokretača gubitka biološke raznolikosti; uništavanje ekosustava umanjuje sposobnost planeta da neutralizira učinke emisija stakleničkih plinova. Primjerice, južnoameričke andske šume djeluju kao ključni ponori ugljika, apsorbirajući atmosferski ugljikov dioksid koji bi inače ubrzao tempo globalnog zagrijavanja.

Duh suradnje u Montrealu
Šume, močvare, podvodne šume kelp algi, šume mangrova i drugi prirodni sustavi također pružaju zaštitu od ekstremnih vremenskih uvjeta kao što su poplave, suše, toplinski valovi i oluje, djelujući kao prirodni tamponi ili rezervoari. Gubitak bioraznolikosti ne samo da doprinosi klimatskim promjenama, već i uništava našu najbolju liniju obrane od njih.

COP15 pruža veliku priliku vladama za napredak, poput Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015. godine, ujedinjuje svijet jednim zadatkom: zaustaviti i, bilo bi idealno, preokrenuti trend gubitka biološke raznolikosti do kraja desetljeća.

Trenutni napori svakako pate od nedostatka političkog angažmana na visokoj razini, zbog čega se mnogi pitaju zašto imamo dvije odvojene konvencije za pitanja koja idu rukom pod ruku. S pravom se to pitaju. Gledajući unaprijed, volio bih da spojimo obje konvencije, uvažavajući činjenicu da se klimatske promjene i gubitak biološke raznolikosti moraju riješiti u tandemu.

Međutim, u međuvremenu si ne možemo priuštiti daljnje odgađanje postavljanja ambicioznih ciljeva za zaštitu i obnovu biološke raznolikosti u ovom desetljeću.

Nedavno postignut sporazum o “gubitku i šteti” na konferenciji COP27 pokazao je da, uz dovoljno odlučnosti, zemlje mogu surađivati u naizgled nerješivim pitanjima. Ponestaje vremena i svjetski čelnici i čelnice moraju njegovati taj duh suradnje u Montrealu.

© Project Syndicate 2022.