Suprotno očekivanjima, tvornica poluvodiča Taiwan Semiconductor Manufacturing Company (TSMC) u Arizoni navodno je na putu da ispuni svoje proizvodne ciljeve za 2025. godinu. Ova najava predstavlja izazov za mnoge promatrače koji su predviđali da će napori da se proizvodnja čipova vrati u Sjedinjene Američke Države propasti. Što je ovaj put išlo kako treba?

Skepsa oko tvornice u Arizoni proizašla je iz uvjerenja da proizvodnja čipova ima velike koristi od učenja kroz rad i dinamične ekonomije razmjera, a jednim i drugim postojeći operateri dobivaju značajnu troškovnu prednost. Na taj način TSMC održava svoju dominantnu poziciju na tržištu, posebno u najsuvremenijim tehnologijama, proizvodeći oko 92 posto najnaprednijih logičkih čipova na svijetu u svojoj tvornici na Tajvanu.

Upravo je ta visoka koncentracija potaknula pozive na diverzifikaciju proizvodnje u interesu osiguravanja otpornosti lanca opskrbe. Ali isti imperativ učenja kroz rad prepreka je za nove sudionike, bacajući sumnju na projekte poput onog u Arizoni. Štoviše, s porastom antiimigrantskog raspoloženja, zabrinutost oko sposobnosti Amerike da privuče kvalificiranu radnu snagu pridonijela je pesimizmu.

Ipak, pokazalo se da su sumorna predviđanja pretjerana. Iako je učenje ključno u proizvodnji čipova, sposobnost novih sudionika da se natječu s postojećim operaterima više ovisi o prirodi učenja. U novom istraživanju, moji kolege i ja otkrivamo da u slučaju poluvodiča, učenje kroz rad ne ovisi toliko o tehnološkom čvoru, već o tvrtki.

Stoga prednost TSMC-a nije nužno u učinkovitijoj proizvodnji naprednih čipova, već u prijenosu svog znanja i stručnosti kroz različite tehnologije. To znači da bi se uspjeh te tvrtke mogao ponoviti na drugim lokacijama, sve dok se nove tvornice mogu nadovezati na iskustvo matične tajvanske tvrtke, umjesto kretanja od nule.

Prelijevanje znanja
Drugi je važan čimbenik prekogranično prelijevanje znanja. Isto istraživanje otkriva znatna prelijevanja u prijenosu učenja preko granica. Iako su točni mehanizmi nejasni, prijenosi inozemnih tehnologija, među ostalim izravnim stranim ulaganjima i prekograničnim zapošljavanjem kvalificiranih stručnjaka, vjerojatno će imati važnu ulogu.

Štoviše, budući da je lanac opskrbe poluvodičima strukturiran prema modelu “fabless-foundry” (pri čemu tvrtke za dizajn čipova prepuštaju proizvodnju čipova vanjskim suradnicima), i on olakšava prijenos znanja između zemalja. Dizajn i proizvodnja čipova uključuju blisku suradnju između kupaca i proizvođača diljem svijeta, pri čemu su kupci često glavni igrač u širenju praktičnog znanja.

Ova korisna prekogranična prelijevanja znanja upućuju na to da sama državna potpora ne može jamčiti uspjeh u nekoj industriji. Tajvan i Južna Koreja svoju dominaciju u proizvodnji čipova duguju ne samo znatnim državnim subvencijama, već i pristupu stranim naprednim tehnologijama.

Nasuprot tome, Kina, unatoč velikoj vladinoj potpori, još nije dosegla granice poluvodičke tehnologije. Iskustvo Kine pokazuje da, iako vladina potpora može biti korisna, pristup stranoj tehnologiji je ključan. Poteškoće Kine, nasuprot uspjesima Tajvana, pružaju vrijedna saznanja za tehnološki inovativne sektore.

Zapravo, sličan obrazac pojavljuje se u daleko uspješnijoj kineskoj industrijskoj politici za automobilski sektor, gdje su se zajednička ulaganja između domaćih tvrtki i tehnološki naprednijih stranih proizvođača pokazala ključnima. Kao i kod poluvodiča, suradnja između tvrtki u različitim zemljama ističe se kao glavni pokretač poboljšanja tehnologije i kvalitete proizvoda.

Takva prekogranična prelijevanja učenja imaju tri velike posljedice za trenutnu politiku. Prvo, SAD doista ima velike šanse da sustigne Tajvan u proizvodnji poluvodiča, s obzirom na blisku suradnju dviju zemalja i vodeću poziciju Amerike u istraživanju i dizajnu čipova. Drugo, napori da se uspori kineski napredak u poluvodičima vjerojatno će uspjeti, s obzirom na to da su američka izvozna ograničenja učinkovito prekinula vezu između Kine i strane napredne tehnologije.

SAD ostaje glavni
Naposljetku, druge zemlje koje žele postati glavni igrači u industriji poluvodiča (poput Indije) ovise o američkom vodstvu u području tehnologije. Bez obzira na to koliko financijske potpore te zemlje pružaju, malo je vjerojatno da će uspjeti bez američke tehnološke potpore. Industrijska politika koja bi mogla funkcionirati za SAD, tehnološkog lidera, neće nužno funkcionirati za druge.

Ključni zaključak jest da Sjedinjene Američke Države ostaju glavne. Sa svojim tehnološkim vodstvom i razmjerom proizvodnje, spremne su ispuniti svoje ciljeve politike poluvodiča: jačanje otpornosti lanca opskrbe i slabljenje pozicije Kine. Ipak, moramo se zapitati jesu li ti ciljevi vrijedni truda.

Iako diverzifikacija opskrbnog lanca na više od jedne, geopolitički osjetljive lokacije ima smisla, nejasno je zašto se proizvodnja čipova mora vratiti u SAD, za razliku od drugih savezničkih zemalja koje bi mogle proizvoditi po nižoj cijeni. Štoviše, potreba za usporavanjem napretka Kine u proizvodnji čipova i dalje je diskutabilna, osim u posebnim slučajevima kada postoji legitimna zabrinutost za nacionalnu sigurnost.

Povijesno gledano, SAD je postigao vodstvo u području tehnologije, a istovremeno je doveo do uzdizanja mnogih drugih zemalja. Amerika je ostala na vrhu u inovativnim aktivnostima kao što su istraživanje i dizajn, ali se jaz između nje i ostatka svijeta smanjio.

Međutim, posljednjih godina strategija je postala takva da SAD ostaje na vrhu gurajući druge prema dolje. Ipak, kao što je potpredsjednica Kamala Harris tvrdila na nedavnoj predsjedničkoj debati: “Pravi … vođa zapravo razumije da snaga nije u napadanju ljudi, već u njihovom uzdizanju.” To ne vrijedi samo za ljude, već i za zemlje.

© Project Syndicate 2024.