U studenome su se stotine korporativnih glavnih izvršnih direktora i šefova država sastale na Baliju u Indoneziji na globalnom poslovnom summitu B20.

Teme koje su ove godine bile na dnevnom redu vrtjele su se oko tri međusobno povezana cilja: održivosti, inkluzivnosti i gospodarskog rasta.

Ne samo da nisu u međusobnom sukobu, već bi se ova tri cilja mogla međusobno nadopunjavati. Održivi svijet mogao bi obuzdati klimatske promjene i očuvati prirodni kapital i biološku raznolikost. Inkluzivnost bi stvorila gospodarske prilike i zajednički napredak za sve.

Iako neki smatraju da gospodarski rast nije u skladu s borbom protiv klimatskih promjena, potrebno je proizvesti financijska sredstva potrebna za stvaranje održivog, inkluzivnog svijeta – pod uvjetom da se ti resursi pravilno koriste.

Dva ključna pokazatelja
Kako bismo procijenili opseg predstojećih izazova, ispitali smo dva ključna pokazatelja. Najprije smo izmjerili raskorak u održivosti, odnosno dodatna ulaganja u tehnologije s niskim emisijama koje svaka zemlja mora uložiti kako bi se do 2050. ostvarila nulta neto stopa emisija.

S obzirom na to da je svijet na putu da iscrpi svoj “proračun ugljika” – količinu ugljičnog dioksida koju može emitirati bez pokretanja opasnih razina globalnog zagrijavanja – do 2030. godine ostalo je malo vremena za ključna ulaganja. Prijelaz na gospodarstvo s nultom neto stopom zahtijevat će poduzimanje odlučnih koraka do kraja ovog desetljeća.

Drugi pokazatelj, koji nazivamo raskorakom u osnaživanju, jednak je razini potrošnje koja je potrebna za zadovoljavanje osnovnih potreba poput hrane i energije, diskrecijski prihod veći od zadovoljavanja osnovnih potrepština i da se mogu prebroditi hitni slučajevi. Prema našim izračunima, linija osnaživanja iznosi 11 dolara po osobi dnevno u siromašnijim zemljama i 55 dolara u bogatijim zemljama (u paritetu kupovne moći 2011.).

Da svako kućanstvo na svijetu dosegne tu razinu potrošnje do 2030., svaka osoba do 2050. odrasla bi bez siromaštva i u ekonomskoj sigurnosti. Ali i tu bi svijet trebao napraviti drastične pomake prije kraja ovog desetljeća.

Gospodarski rast mogao bi nam pomoći da postignemo oba cilja. Vlade bi mogle potrošiti dio prihoda od rasta kako bi siromašnija kućanstva dovele u globalnu srednju klasu, dok bi dio izdvojile za izgradnju zelene infrastrukture.

Istodobno, istraživanja koja smo predstavili na summitu B20 upućuju na to da sam rast neće moći premostiti raskorake u održivosti i osnaživanju. Kada bi zemlje i regije koje smo proučavali zadržale svoje trenutačne razine potrošnje, malo koja bi mogla premostiti više od polovice svojeg raskoraka u osnaživanju do 2030., a nijedna ne bi premostila više od polovice svojeg raskoraka u pogledu održivosti.

Primjerice, u SAD-u procjenjujemo da raskorak u osnaživanju iznosi 5 bilijuna dolara, a raskorak u održivosti 5,6 bilijuna dolara. Kad bi američko gospodarstvo raslo godišnjom dinamikom od 2,1% do kraja desetljeća, ta bi zemlja do 2030. premostila samo 36% svojeg raskoraka u osnaživanju i 7% raskoraka u održivosti.

Situacija je vrlo različita u supsaharskoj Africi, gdje procjenjujemo da je raskorak u osnaživanju daleko veći, 10,3 bilijuna dolara, s tim da raskorak u održivosti ukupno iznosi 600 milijardi dolara.

Očekuje se da će rast (kako se trenutačno predviđa) premostiti samo 6% raskoraka u osnaživanju i 25% raskoraka u održivosti. Kako bi se premostili ti raskoraci, gospodarski rast morao bi biti ojačan dodatnim snagama. Za početak, inovacije temeljene na poslovanju mogle bi izmijeniti trenutačni model rasta na načine koji su više usmjereni na inkluzivnost i održivost.

Velike tvrtke sa sjedištem u zemljama članicama skupine G20 troše više od 2 bilijuna dolara godišnje na istraživanje i razvoj te stoga imaju ključnu ulogu u razvoju novih tehnologija i rješenja za smanjenje troškova prijelaza na održivost.

Premostiti raskorak
A kada ta poduzeća shvate kako smanjiti troškove infrastrukture s niskim emisijama, mogla bi pomoći i u preusmjeravanju rasta prema održivosti preusmjeravanjem preferencija potrošača prema zelenim proizvodima, kao što su to činili proizvođači električnih vozila posljednjih godina.

Istodobno, kada su popraćene strategijama i javnim politikama koje omogućuju obrazovanje, osposobljavanje, skrb o djeci, zdravstvenu skrb i inkluzivno zapošljavanje, inovacije temeljene na poslovanju mogle bi pomoći u premošćivanju raskoraka u osnaživanju povećanjem prihoda radnika.

Vlada i filantropija također bi mogli usmjeriti poticaje i javne resurse prema održivosti i inkluzivnosti. Primjerice, vlade bi mogle mobilizirati više privatnog kapitala za održive projekte ulaganjem u njih, što je pristup poznat kao mješovito financiranje.

Porezi na ugljik i subvencije za projekte s niskom razinom emisija ugljika također bi mogli potaknuti ulagače na premošćivanje raskoraka u održivosti. Druga mogućnost je da vlade koriste plaćanja izravnim prijenosima kako bi podigle više kućanstava preko linije osnaživanja.

Nažalost, trenutačni raskorak u osnaživanju i održivosti u svijetu ne može se odmah premostiti. Ali to bi trebao biti poklič, a ne razlog za nedjelovanje. Tvrtke ne samo da moraju prihvatiti izazov i inovirati, već moraju iskoristiti i mnoge mogućnosti koje već postoje.

Slično tome, vlade i filantropi trebali bi se usredotočiti na područja u kojima tržišta trenutačno podbacuju. Suradnjom poslovnog, javnog i društvenog sektora mogli bismo stvoriti održiv i inkluzivni rast koji je svijetu hitno potreban.

© Project Syndicate 2022.

* Koautori članka su Anu Madgavkar, partnerica je u McKinsey Global Instituteu i Kevin Russell, viši znanstveni suradnik u McKinsey Global Instituteu.