Nije prerano razmišljati o tome što će uslijediti nakon ruskog rata protiv Ukrajine. Otkrivanje budućnosti nakon sukoba ključno je ne samo za ukrajinske žrtve ruskog rata, već i za Europu i svijet. Ipak, unatoč hitnoj potrebi da se pobrinemo da prva polovica ovog stoljeća ne nalikuje prvoj polovici prošlog stoljeća, rasprava o tim pitanjima prilično je ograničena.

Agresivni rat predsjednika Vladimira Putina sablasno podsjeća na sukob koji je poharao Europu nakon 1914. godine. Prvi svjetski rat, Veliki rat, postavio je temelje za naknadne katastrofe. I on je započeo kao rat u kojem se agresor kladio na brzu pobjedu, a i on se razvio u širi sukob u kojem je svaka strana pokušala potkopati borbenu sposobnost i političku stabilnost druge.

Putin se preračunao
Do 8. studenog bilo je jasno da se Putin preračunao pretpostavljajući da će se Sjedinjene Američke Države i Europska unija umoriti od sukoba i maltretirati Ukrajinu da prihvati ponižavajuće mirovno rješenje.

Ključni trenutak dogodio se kada se ispostavilo da američki međuizbori nisu poraz za predsjednika Joea Bidena i njegovu demokratsku stranku. Odmah nakon toga Rusija se konačno povukla iz grada Hersona i zalagala se za novu strategiju nametanja što veće bijede i razaranja ukrajinskim civilima.

Zapadna koalicija održala se izuzetno dobro. Ali sljedeći veliki test dolazi kad rat završi. Kada zaglibe u egzistencijalnoj borbi, svi prihvaćaju da su potrebne krizne mjere i da škrtarenje kako bi se zadovoljilo neko proračunsko pravilo može dovesti do katastrofe.

Ali na kraju, izvanredno stanje mora prestati i tada dolaze pravi izbori. Ako je povratak na poredak utemeljen na pravilima povezan s ekonomskom bijedom, kao što se dogodilo 1920. godine, to će propasti.

Već su svakako održane neke međunarodne konferencije na visokoj razini (u Berlinu i Luganu) na kojima se raspravljalo o okviru za rješavanje obnove Ukrajine, a te su se rasprave s pravom usredotočile na potrebe Ukrajine: koliko je sredstava potrebno, kakve vrste antikorupcijskih kontrola treba uspostaviti i kako bi se samopraćenje moglo koristiti za jačanje ukrajinske demokracije.

Ali jedan važan element zanemaren je u velikoj mjeri. Baš kao što je 1948. Marshallov plan bio usmjeren na američku, ali i europsku publiku, jačanje demokracije i vraćanje osjećaja političke svrhe potrebno je u Europi isto koliko i Ukrajini. Nadalje, razlike između nagodbi nakon Prvog svjetskog rata i nakon Drugog svjetskog rata nude relevantne lekcije.

Saveznici su “izgubili mir” nakon Prvog svjetskog rata jer nisu uspjeli globalno razmišljati o tome kako uskladiti obnovu Belgije i Francuske, gdje se dogodio najveći dio fizičkog uništenja, s reintegracijom poražene Njemačke.

Na prvi pogled, ima smisla tvrditi da bi Rusija, ili barem neizmjerno bogati oligarsi u Putinovom krugu, trebala platiti većinu računa za obnovu Ukrajine. Ali taj ishod ne dolazi u obzir sve dok Putin ostaje na vlasti, a ako bi se tako ogromne financijske kazne izrekle Rusiji nakon Putina, riskirali bismo ponavljanje scenarija nakon Prvog svjetskog rata.

Zagovaratelji njemačke demokracije suočili su se s nemogućim izborom 1919. godine. Od njih se tražilo da potpišu mirovni sporazum u kojem su preuzeli financijske obveze za sukob koji je pokrenuo car Wilhelm II. Kao posljedica toga, kratkotrajna Weimarska republika suočila se sa stalnim kritikama da se prodala Zapadu.

Bolji put je onaj iskovan Marshallovim planom nakon Drugog svjetskog rata. Obnova Ukrajine uspjet će samo ako bude zamišljena u globalnim okvirima. Umjesto da ponudi rješenje za konkretno ukrajinski problem, međunarodna zajednica mora obnovu Ukrajine učiniti dijelom mnogo širih napora. Uostalom, obnova poslije sukoba potrebna je i u Siriji, Iraku, Sudanu i drugdje.

Pogrešan put
Jednako važno, poražene sile moraju se poticati da same prepoznaju da su prethodno bile na pogrešnom putu. To se dogodilo u Njemačkoj, Italiji i Japanu nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što je totalitaristička mašinerija demontirana, svaka je od njih imala koristi od procvata političkog i ekonomskog liberalizma 1940-ih i 1950-ih.

Jedan od velikih problema Ukrajine danas je taj što je rasla vrlo sporo od 1990-ih, sve više zaostajući za svojim prvim susjedom Poljskom. Kao i Rusija, oslanjala se na gospodarski model izvoza robe koji je sada dosegao svoje granice.

To vrijedi za sve postsovjetske države, zbog čega Kazahstan već dugo traži novi put razvoja nakon ugljikovodika. Je li previše nadati se da bi i Rusija mogla pokušati pobjeći od svoje kletve prirodnih resursa koja je održala politiku i ekonomiju putinizma? Takva Rusija vjerojatno bi postala inspiracija mnogim drugim državama širom svijeta.

Što se tiče Ukrajine, njezina poslijeratna dinamika očito će ovisiti o obnovi stambenog fonda zemlje, opskrbe energijom, bolnica, škola i druge infrastrukture. Ali to će također ovisiti o tome može li odustati od oslanjanja na vađenje prirodnih resursa. Srećom, mnoge iste snage koje su poduprle zapanjujuću samoobranu Ukrajine također će biti prikladne za njezin gospodarski oporavak.

Budući da je Kijev već prije rata bio središte za razvoj softvera, ukrajinski koderi bili su dobro opremljeni za uklanjanje ruskih kibernetičkih prijetnji. Upravo su to vještine i kapaciteti koji će biti potrebni za izgradnju modernog gospodarstva s digitaliziranim osnovnim uslugama i značajnom elektroničkom komponentom s i komponentom umjetne inteligencije.

Nakon početnog šoka zbog pandemije bolesti COVID-19, mnoge su vlade prihvatile mantru “ponovno izgradi na bolje”. Nakon rata u Ukrajini, moramo poboljšati obnovu na globalnoj razini. O tome ovisi pojava novog, stabilnijeg međunarodnog poretka.