Za većinu ljudi globalizacija je desetljećima drugo ime za liberalizaciju na svim razinama. Počevši uglavnom od 1980-ih, države su dopustile da se roba, usluge, kapital i podaci kreću preko granica, s malo kontrola. Tržišni kapitalizam trijumfirao je, a njegova ekonomska pravila primjenjivala su se širom svijeta.

Istina, bilo je i drugih aspekata globalizacije koji su imali malo veze s tržišnim kapitalizmom. Globalizacija znanosti i informacija proširila je pristup znanju na dosad neviđene načine. Kroz u sve većoj mjeri međunarodno građansko djelovanje, borci za klimu i branitelji ljudskih prava koordinirali su svoje inicijative kao nikada prije. U međuvremenu, zagovornici upravljanja od početka su tvrdili da samo globalizacija politika može uravnotežiti marš tržišta prema naprijed.

Ali ove druge strane globalizacije nikada nisu udovoljavale ekonomskoj dimenziji. Globalizacija politika bila je posebno razočaravajuća, a financijska kriza iz 2008. godine savršen je primjer propasti upravljanja.

Ova faza globalizacije sada završava, iz dva razloga. Prvi je sama veličina izazova s kojima se međunarodna zajednica mora suočiti, od kojih su globalno javno zdravstvo i klimatska kriza samo najistaknutiji. Argument u korist zajedničke odgovornosti za globalna zajednička dobra neosporan je. Postignuća na tom polju do sada su bila oskudna, ali globalno upravljanje dobilo je bitku ideja.

Drugi razlog je politički. Zemlje su jedna za drugom svjedočile pobuni onih koji su zaostali, od Brexita do izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika do francuskih prosvjeda “žutih prsluka”. Svaka zajednica izrazila je nezadovoljstvo na svoj način, ali poveznice su nepogrešive. Oni koji su izostavljeni sve više završavaju kao sljedbenici nativizma, što nudi osjećaj pripadnosti. To dovodi u pitanje političku održivost globalizacije.

Napetost između dosad nezabilježene potrebe za globalnim kolektivnim djelovanjem i sve veće težnje za obnovom političkih zajednica iza nacionalnih granica odlučujući su izazovi za današnje donositelje politika. I trenutačno nije jasno mogu li oni riješiti ovu kontradikciju.

Ozelenjavanje globalnih financija

U opsežnom nedavno objavljenom radu, Pascal Canfin, predsjednik Odbora za okoliš, javno zdravstvo i sigurnost hrane Europskog parlamenta, iznosi argumente u korist, kako on to kaže, “progresivnog doba globalizacije”. Canfin tvrdi da fiskalni i monetarni aktivizam koji su podržala gotovo sva napredna gospodarstva kao odgovor na pandemiju, sve veće usklađivanje njihovih akcijskih planova za klimu i nedavni sporazum skupine G7 o oporezivanju multinacionalnih poduzeća ukazuju na to da globalizacija upravljanja postaje stvarnost. Slično tome, ozelenjavanje globalnih financija korak je prema “odgovornom kapitalizmu”.

No iako globalizacija upravljanja može umiriti ljevicu, teško da će ublažiti nevolje onih koji su izgubili dobra radna mjesta i čije se vještine obezvrjeđuju. Radnici koji se osjećaju ugroženo i smatraju da su protekcionistička rješenja privlačna očekuju konkretnije odgovore.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Martin Sandbu iz Financial Timesa iznosi plan za obnovu gospodarske pripadnosti, uz držanje granica otvorenima. Njegova je ideja, ukratko, da svaka zemlja bude slobodna regulirati svoje domaće tržište prema vlastitim preferencijama, pod uvjetom da ne diskriminira strance. Europska unija, na primjer, može zabraniti piletinu opranu klorom (što i čini), ne zato što se takva piletina proizvodi u Sjedinjenim Američkim Državama, već zato što EU ne vjeruje tom proizvodu.

Ovo je dobar princip. No iako je primjena na proizvode jednostavna i zapravo je u tijeku, učiniti isto za procese notorno je teško. Određeno dobro ili usluga u konačnici uključuje sve standarde koji se primjenjuju duž njegovog ili njenog vrijednosnog lanca. Istina, multinacionalne kompanije danas su primorane pratiti i okončati oslanjanje na bilo koji dječji rad među svojim izravnim ili neizravnim dobavljačima. Međutim, bio bi izazov nastaviti na isti način u pogledu radnih uvjeta, sindikalnih prava, lokalne štete za okoliš ili pristupa subvencioniranom kreditu.

EU nastavlja dekarbonizaciju

Osim toga, pokušaj toga izazvao bi oštro protivljenje zemalja u razvoju, čiji čelnici tvrde da je njihovo podvrgavanje standardima naprednog gospodarstva najsigurniji način da ih se učini nekonkurentnima. Raniji pokušaji uključivanja socijalnih klauzula u međunarodne trgovinske sporazume propali su početkom 2000-ih.

Veliki test bit će u srpnju, kada EU treba objaviti svoje planove za mehanizam kojim će se od uvoznika proizvoda s visokim emisijama ugljika zahtijevati da kupuju odgovarajuće ugljične kredite na tržištu EU za dozvole za emisije. Sve dok se dekarbonizacija ne odvija svugdje istim tempom, gospodarski argument za takav sustav granične prilagodbe besprijekoran je: EU želi spriječiti proizvođače da izbjegnu svoje granične vrijednosti emisija premještanjem na drugo mjesto. Ali to će sigurno biti kontroverzno. Sjedinjene Američke Države već su ukazale na svoju zabrinutost zbog te ideje, Kina je oprezna, a zemlje u razvoju oštre svoje argumente protiv njega. Predstojeći pregovori o tom pitanju bit će iznimno važni. U pitanju nije samo može li i kako EU nastaviti sa svojim planovima dekarbonizacije. Temeljnije je pitanje može li svijet pronaći izlaz iz napetosti između raspršenih nacionalnih i regionalnih preferencija i sve hitnije potrebe za kolektivnim djelovanjem. Klima je postala poligon za testiranje.

Ishod će na kraju pokazati mogu li se pomiriti dvostruki planovi obnove gospodarske pripadnosti i upravljanja globalnim zajedničkim dobrima. Stara globalizacija umire, ali nova se tek treba roditi.