Kad sam sredinom 1980-ih počeo predavati na harvardskom Institutu za javnu upravu Kennedy, natjecanje s Japanom bila je dominantna preokupacija američke ekonomske politike. Knjiga Japan kao broj jedan harvardskog glavnog japanskog stručnjaka u to vrijeme, Ezre Vogela, odredila je ton rasprave.

Sjećam se da me tada pogodio stupanj do kojeg je rasprava, čak i među akademicima, bila obilježena određenim osjećajem američkog prava na međunarodnu nadmoć.

Sjedinjene Američke Države nisu mogle dopustiti Japanu da dominira ključnim industrijama i morale su odgovoriti vlastitom industrijskom i trgovinskom politikom – ne samo zato što bi to moglo pomoći američkom gospodarstvu, već i zato što SAD jednostavno nije mogao biti broj dva.

Do tada sam mislio da je agresivni nacionalizam obilježje Starog svijeta – nesigurnih društava uznemirenih svojim međunarodnim položajem i ošamućenih od stvarnih ili percipiranih povijesnih nepravdi.

Američke elite, bogate i sigurne, možda su cijenile patriotizam, ali njihovi globalni pogledi naginjali su kozmopolitizmu. Ali nacionalizam nulte sume nije bio daleko od površine, što je postalo jasno nakon što je ugroženo mjesto Amerike na vrhu globalnog ekonomskog totemskog stupa.

Nakon tri desetljeća američkog trijumfalizma nakon pada Berlinskog zida, sličan proces sada se odvija u znatno većem opsegu. Potaknut je i usponom Kine – koji predstavlja značajniji ekonomski izazov za Ameriku od Japana 1980-ih, a također je i geopolitički rizik – i ruskom invazijom na Ukrajinu.

Sigurniji svijet
SAD je odgovorio na ta zbivanja nastojeći ponovno uspostaviti svoj globalni primat – cilj koji američki donositelji politike spremno povezuju s ciljem uspostave sigurnijeg i prosperitetnijeg svijeta. Američko vodstvo smatraju ključnim za promicanje demokracije, otvorenih tržišta i međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima.

Što bi moglo više pogodovati miru i prosperitetu od toga? Stajalište da su američki vanjskopolitički ciljevi u osnovi benigni temelj je mita o američkoj iznimnosti: ono što je dobro za SAD dobro je za svijet.

Iako je to katkada nesumnjivo istina, taj mit prečesto zasljepljuje američke donositelje politike s obzirom na stvarnost kako oni izvršavaju svoje ovlasti. SAD potkopava druge demokracije kada to pogoduje njegovim interesima i ima dugu povijest miješanja u unutarnju politiku suverenih zemalja.

Njegova invazija na Irak 2003. bila je jednako jasno kršenje Povelje Ujedinjenih naroda kao i agresija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu.

Američki planovi za “otvorena tržišta” i “međunarodni poredak utemeljen na pravilima” često prvenstveno odražavaju interese američkih poslovnih i političkih elita, a ne težnje manjih zemalja. A kada međunarodna pravila odstupe od tih interesa, SAD se jednostavno drži podalje (kao i kod Međunarodnog kaznenog suda ili većine temeljnih konvencija Međunarodne organizacije rada).

Mnoge od tih napetosti bile su vidljive u nedavno održanom govoru američkog državnog tajnika Antonija J. Blinkena o američkom pristupu Kini. Blinken je opisao Kinu kao “najozbiljniji dugoročni izazov međunarodnom poretku”, tvrdeći da bi nas “vizija Pekinga odmaknula od univerzalnih vrijednosti koje su održale toliko svjetskog napretka”.

Blinken je u pravu da mnogi elementi poretka nakon Drugog svjetskog rata, poput Povelje UN-a, nisu isključivo američki ili zapadni. No, daleko je od sigurnog da Kina predstavlja veću prijetnju tim istinski univerzalnim konstruktima od SAD-a.

Primjerice, velik dio problema koje američki donositelji politike imaju s kineskim ekonomskim praksama odnose se na domene – posebno trgovinu, ulaganja i tehnologiju – u kojima jedva da prevladavaju univerzalna pravila.

Blinken drži da će SAD “oblikovati strateško okruženje oko Pekinga kako bi unaprijedio našu viziju otvorenog, uključivog međunarodnog sustava”. Još jednom, tko bi se uopće mogao suprotstaviti takvoj viziji?

Ali Kina i mnogi drugi brinu da su američke namjere mnogo manje benigne. Njima Blinkenova izjava zvuči kao prijetnja SAD-a da će obuzdati Kinu i ograničiti njene mogućnosti, maltretirajući druge zemlje da stanu na stranu Amerike.

Ništa od ovoga nije tvrdnja o istovjetnosti između trenutnog američkog djelovanja i ruske invazije na Ukrajinu ili kineskih kršenja ljudskih prava u Xinjiangu i otimanja zemljišta na Himalaji i Južnom kineskom moru. Uz sve svoje mane, SAD je demokracija u kojoj kritičari mogu otvoreno kritizirati i suprotstaviti se vanjskoj politici vlade.

Američki strahovi
Blinken je utvrdio jasnu povezanost između kineske autoritarne prakse i pretpostavljene prijetnje te zemlje globalnom poretku. Ovo je zrcalna projekcija američke vjere u vlastitu benignu iznimnost.

Ali kao što demokracija u zemlji ne podrazumijeva dobru volju u inozemstvu, domaća represija ne mora neizbježno dovesti do vanjske agresije. Kina također tvrdi da je zainteresirana za stabilan, uspješan globalni poredak – samo ne onaj dogovoren isključivo pod američkim uvjetima.

Ironija je u tome da što SAD više tretira Kinu kao prijetnju i što više je pokušava izolirati, čini se da će to više kineske reakcije potvrditi američke strahove.

Onima koji se pitaju zašto bismo trebali brinuti o padu američke relativne moći, američke vanjskopolitičke elite odgovaraju retoričkim pitanjem: biste li radije živjeli u svijetu u kojem dominira SAD ili Kina?

Zapravo, druge zemlje radije bi živjele u svijetu bez dominacije, gdje manje države zadržavaju priličan stupanj autonomije, imaju dobre odnose sa svim ostalima, nisu prisiljene birati strane i ne postaju kolateralna žrtva kada se velike sile bore. Što prije američki čelnici prepoznaju da drugi ne gledaju na američke globalne ambicije kroz iste ružičaste naočale, to bolje će biti svima.