Prije dvadeset godina središnji bankari bili su ponosni da su zadrti i konzervativni. Zbog njih se veća briga o inflaciji nego o prosječnim građanima smatrala vrlinom i silno su se trudili opsesivno se ponavljati. Kao što je budući guverner Bank of England (BOE) Mervyn King rekao u 2000., njihova ambicija bila je da budu dosadni.

Financijska kriza 2008. naglo je spriječila postizanje tog cilja. Od tada su središnji bankari zauzeti razvojem novih političkih instrumenata za suočavanje s hitnim situacijama i odvraćanje novih prijetnji. Bez obzira na to, mnogi su potajno sanjali o povratku u dobra stara vremena opreznog konzervativizma.

No nedavne najave američkih Federalnih rezervi i Europske središnje banke nagoviještaju da nema povratka. Središnji bankari sada žele preuzeti odgovornost za političke ciljeve kojih su se ranije klonili – prije svega, borbu protiv nejednakosti i klimatske promjene.

Počnite s nejednakošću. Američki Fed najavio je da će od sada obraćati pažnju na “manjak” zaposlenosti u odnosu na najvišu razinu, umjesto na “odstupanja”.

Prema predsjedniku Feda, Jeromeu Powellu, glavni razlog te promjene je spoznaja da velika potražnja za radnicima na tržištu rada pogoduje zajednicama s niskim dohotkom i etničkim manjinama. Tek kad je agregatna stopa nezaposlenosti vrlo niska, oni koji su na rubu tržišta rada imaju koristi od znatno boljeg pristupa radnim mjestima i većih plaća.

Novo je to što umjesto definiranja vlastitih zadataka u čisto makroekonomskom smislu, Fed je sada izrazio spremnost za sudjelovanje u kolektivnim naporima usmjerenim protiv siromaštva.

Tome je razlog, navodi Fed, da ih je slušanje građana uvjerilo u heterogenost američkog tržišta rada i koristi od ispitivanja silaznih granica nezaposlenosti. No u jučerašnjem svijetu, Fed je bio ponosan što je izoliran od politike te stoga ne sluša građane.

Ograničeni apetit za solidarnost

I dok Fed može smatrati višu inflaciju u državi Colorado prihvatljivom cijenom koju mora platiti zbog velike potražnje za radnicima na tržištu rada u državi Mississippi, Europska središnja banka ne može poslovati na taj način. Europske zemlje imaju ograničeni apetit za takvu solidarnost. Umjesto toga, europski središnji bankari sve više razmatraju potporu mjerama protiv klimatskih promjena.

Europska središnja banka ovdje ne stupa na novi teritorij. U znamenitom govoru iz 2015., tadašnji guverner Bank of England, Mark Carney, naglasio je rizike za financijsku stabilnost koji proizlaze iz klimatskih promjena i odgovornost koju oni nameću regulatorima. Uslijed te spoznaje, klimatski rizici postali su tema koja zabrinjava nadglednike financijskog sustava.

No današnji središnji bankari u eurozoni idu dalje. Predsjednica Europske središnje banke, Christine Lagarde, rekla je da namjerava to “istražiti sve što je na raspolaganju radi borbe s klimatskim promjenama”, dok je njena kolegica, članica Izvršnog odbora ESB-a, Isabel Schnabel aludirala na isključivanje smeđih obveznica iz operacija monetarne politike.

Guverner središnje francuske banke Banque de France, François Villeroy de Galhau predložio je primjenu friziranja imovine prihvaćene kao kolateral vezano uz emisije ugljika.

Favoriziranje zelene imovine podrazumijevalo bi odstupanje od tržišne neutralnosti koja osigurava maksimalnu učinkovitost monetarne politike. To bi značilo prelazak još jedne točke bez povratka pretvaranjem ESB-a u provoditelja politike za koju nema drugog ovlaštenja osim opće klauzule da, uslijed održavanja stabilnosti cijena, središnja banka podržava politike Europske unije.

To je anatema za ortodoksne kritičare. Predsjednik Bundesbanke, Jens Weidmann, osobito ne pokazuje entuzijazam po tom pitanju. A i sam američki Fed znatno je oprezniji od svojih europskih kolega vezano uz klimatske promjene.

Fed i ESB ne upuštaju se slučajno na novi teren. S nestankom inflacije, barem privremeno, niti jedna institucija ne želi biti vrhovnim svećenikom zaboravljenog božanstva. Njihovi kvazi-paralelni potezi ukazuju na tektonske pomake koji trenutno utječu na građansko društvo i prikazuju želju da neovisne političke institucije ostanu prilagođene društvenim preferencama kako bi zadržale svoju legitimnost.

Izazovi za političare

Međutim, ti potezi nose sa sobom rizike. Američki Fed sada se nalazi u teškoj poziciji između vlastitog opredjeljenja za ispitivanje donjih granica nezaposlenosti i zanemarivanja administracije predsjednika Joea Bidena zbog opasnosti od davanja prevelikih ekonomskih poticaja. Možda si je zavezao ruke u pogrešnom trenutku.

Što se tiče ECB-a, opravdanje ozelenjavanja svojih politika financijskom stabilnošću samo je djelomično uvjerljivo. Ipak i zeleni mjehurići predstavljaju prijetnju.

Tu je također rizik za financijsku stabilnost u odobravanju kredita tvrtkama koje ulažu u dekarboniziranu tehnologiju pod pretpostavkom da će vlade odrediti dovoljnu visoku cijenu emisija ugljika da ta ulaganja postanu profitabilna u budućnosti. Vlade često ne ispunjavaju svoja obećanja.

To ne znači da središnje banke ne bi trebale ništa poduzimati. Nejednakost i hitne situacije uzrokovane klimatskim promjenama ogromni su izazovi koje političke institucije ne mogu previdjeti. No izričita izmjena zadataka središnjih banaka bila bi poželjnija od dopuštanja donositeljima monetarnih politika da odlučuju o tome kako će se njihovi zadaci odvijati.

To se posebno odnosi na Europsku središnju banku, koja prvenstveno jamči stabilnost cijena prema Ugovoru o funkcioniranju Europske unije. Budući da je ugovore Europske unije tako teško izmijeniti, Europska središnja banka u pravu je što istražuje i eksperimentira.

No odluke o tome kojim ciljevima služe institucije trebale bi donositi njihovi ravnatelji – države članice.

© Project Syndicate 2021.