Sve to izgleda kao koordinirani napad: 6. rujna Europska središnja banka (ECB) predstavila je novi program otkupa obveznica te time dala tržištima do znanja da nema predodređenih ograničenja otkupa. Trinaestoga rujna Banka saveznih rezervi Sjedinjenih Američkih Država (Fed) najavila je da će u nadolazećim mjesecima otkupljivati oko 85 milijardi dolara dugoročnih vrijednosnica mjesečno s ciljem doprinosa rastu i smanjenja silaznog pritiska na dugoročnu kamatnu stopu. Konačno, 19. rujna japanska središnja banka Bank of Japan izjavila je da dodaje još 10 bilijuna jena (128 milijardi dolara) u svoj program otkupa državnih obveznica te da do kraja 2013. očekuje da će ukupna vrijednost tih obveznica u njezinu vlasništvu dosegnuti bilijun dolara. Doista ima prostora za takve usklađene poteze jer su se izgledi za sva tri navedena gospodarstva znatno pogoršali. U eurozoni će BDP u 2012. neupitno pasti, a prognoze za sljedeću godinu u najboljem se slučaju mogu nazvati osrednjima. U SAD-u, pak, proizvodnja i dalje bilježi porast, no po umjerenoj stopi rasta od dva posto, a čak i ako ostavimo postrani fiskalnu liticu koja prijeti na kraju godine, kada će Kongres biti prisiljen nametnuti rezove potrošnje i dopustiti istek poreznih olakšica uvedenih 2001., oporavak je i dalje izložen rizicima. Globalno usporavanje gospodarstva i snažniji jen težak su udarac za japanski izvozni sektor, pa rast posrće, a inflacija je opet blizu nule.

Diskrepancija SAD – Europa

Istina je, međutim, da nema zajedničkog stava, kamoli zajedničkog plana djelovanja. U najsnažnijem od navedena tri gospodarstva Fed svjesno riskira inflaciju najavom namjere da održi stopu saveznih rezervi na iznimno niskoj razini “najmanje do sredine 2015.”. Za razliku od toga, u najslabijemu od tri gospodarstva ECB nema nikakvu namjeru poticanja rasta putem kvantitativnog olakšanja ili obvezom modifikacije kamatnih stopa. Upravo suprotno, Europska središnja banka odlučno izjavljuje da je jedini cilj programa “izravnih monetarnih transakcija”, kojim će se otkupljivati državne obveznice članica eurozone koje se nađu u fiskalnim nevoljama, ovisno o usuglašenim reformama, ublažiti i ograničiti rizik smanjenja vrijednosti valute koji utječe na povišene kamatne stope u južnoeuropskim gospodarstvima. Naime, cilj je ponovno uspostaviti stupanj heterogenosti unutar eurozone kad je riječ o prijenosima monetarne politike i mjera. Otkup svog kapitala bit će steriliziran, što znači da će se odgoditi učinci na monetarnu politiku. Nadalje, s obzirom na kontroverze upravo nakon najave spornoga europskog programa koje su se pojavile u Njemačkoj, a tako i iz Bundesbanka, Europsku središnju banku neupitno će pokušati razuvjeriti od provođenja nastojanja nalik na ona Banke saveznih rezervi u vezi s ustrajanjem na snižavanju kamatnih stopa. Kako bi se oduprlo napadu njemačkih (i ostalih) monetarnih konzervativaca, koji tvrde da je Europska središnja banka otvorila vrata monetizaciji duga, ta banka u nadolazećim će mjesecima neizbježno počiniti pogrešku s gledišta ortodoksnog stava. Što se više budu osporavale njezine nekonvencijalne inicijative pomoći euru, to će Europska središnja banka postajati ortodoksnija u provedbi monetarne politike.

Ta diskrepancija između SAD-a i Europe nije dobrodošla novost. Za eurozonu to znači snažniji valutni tečaj u odnosu na dolar (a time i jen jer japanska središnja banka pomno prati valutni tečaj jen-dolar). No, zemljama na europskome jugu, osobito Španjolskoj, potrebna je potpora slabe valute za vanjski rebalans i vraćanje na ostvarenje viška po tekućem računu. Izostane li ta pomoć u obliku valutnog tečaja, svi rebalansi na europskom jugu morat će se odviti interno putem unutardržavne deflacije, čime se pak riskira ugrožavanje povratka na održivost javnog duga. Dakle, jedini izlaz iz cijele ove europske zbrke, tj. deprecijacije valute, mogla bi spriječiti percepcija tržišta da ECB i Fed provode potpuno suprotne monetarne politike i mjere. Mora se priznati da bi krize u problematičnim zemljama i sumnje u održivost eura mogle negativno utjecati na vrijednost zajedničke valute. Zabrinjava, međutim, to što rješenje europske neravnoteže ovisi o trajno nepovoljnoj percepciji sposobnosti eurozone da riješi svoje probleme.

Prednost zemalja u razvoju

Sa stajališta ostatka svijeta, stvari ne stoje puno bolje. Brazilski ministar financija Guido Mantega bez odgađanja je odbacio stav Feda i ponovno upozorio na “valutni rat”. Takvo tumačenje zanemaruje činjenicu da bi se valutama diljem svijeta vrijednost trebala određivati u odnosu na one naprednih gospodarstava, jednostavno zato što gospodarstva u usponu nisu izložena istim gospodarskim izazovima. Sjedinjene Američke Države, Europa i Japan opterećeni su visokim razinama javnog i privatnog duga te ulovljeni u dugi, bolni i opasni ciklus pogoršanja financijskog položaja zbog kojega je oporavak slabašan i osjetljiv. Za razliku od toga, iako gospodarstva u usponu pate od usporavanja, njihova je situacija puno bolja, što bi se trebalo odraziti i na vrijednost njihovih valuta. Na žalost, kombinacija agresivnog olakšanja u SAD-u i puno opreznijeg stava u Europi samo zamračuje krajnju poruku. Daje se naslutiti da je glavni problem svjetske ekonomije to što SAD pokušava pronaći način kako da otpuše vlastite probleme. Možda to i jest istina, ali ne bi se smjelo dopustiti da se zbog toga prikrije ili zanemarti temeljni strukturalni problem svjetskoga gospodarstva. Najnoviji potezi Europske središnje banke, Banke saveznih rezervi i japanske središnje banke doimaju se kao zajedničko djelovanje. Nažalost, istina je sasvim suprotna.

© Project Syndicate, 2012.

Jean Pisani Ferry, ravnatelj je međunarodne ekonomske ustanove Bruegel, profesor ekonomije pri Université Paris-Dauphine i član Vijeća za gospodarsku analizu francuskog premijera