Gospodarski oporavak poduprt donedavno teško zamislivim razmjerima fisklanih poticaja ide brže nego što se prvotno očekivalo, od Europskje unije do druge strane Atlantika. Prema ljetnim prognozama Europske komisije, u EU se sada za 2021. očekuje rast od 4,8 posto (proljetos 4,2%), uz povratak nekih država članica na predkriznu razinu već s trećim ovogodišnjim kvartalom, dok će druge – među njima i Hrvatska – na to ipak još morati pričekati. U SAD-u se pak trenutna predviđanja vrte između 6,4 i 6,8 posto.

Usporedno s povećanim prognozama rasta BDP-a Komisija je nedavno naviše revidirala i očekivanja inflacije, a stope rasta proizvođačkih i potrošačkih cijena ove su godine općenito pojačale fokus na podatke o kretanju inflacije. Ipak, osvrti o aktualnim inflatornim pritiscima uglavnom su i dalje praćeni ocjenama da su ti pojačani pritisci prolaznog karaktera.

Računa se da bi njihov vrhunac trebao proći s ljetom jer bi se postepeno trebao “potrošiti” barem bazni efekt u međugodišnjim usporedbam, s izraženim utjecajem pandemijskog udara na prošlogodišnja kretanja cijena.

A dok preliminarni podaci upućuju da se već u lipnju u eurozoni godišnja inflacija usporila na ispod dva posto (nešto je viša za EU27), u SAD-u je lipanj donio novo ubrzanje. Ovih je dana objavljeno da je tamošnja ukupna inflacija iznosila 5,4 posto, što je  najveća stopa od 2008., no i temeljna je na visokih 4,5 posto (najviše od kraja 1991.).

U okruženju snažne potražnje proizvođači  nastoje prenijeti povećane ulazne cijene na kupce, kažu analitičari ING Thinka, sugerirajući da bi pritisci mogli potrajati malo dulje, pa i da bi razmatranje smanjenja monetarne potpore gospodarstvu na red moglo doći prije nego što je to Fed planirao.

Utjecaj skupe nafte

Ovogodišnje ubrzanje inflacije ponajprije odražava veće cijene energije, u prvom redu nafte, ali i industrijskih sirovina. Uz već spomenutu nisku bazu koja je došla do izražaja na brojkama proteklih mjeseci, pritisak na cijene dolazi od narasle potražnje te još uvijek prisutnih ograničenja ponude vezanih uz opskrbne lance i logistiku.

Tako i mnogi domaći poduzetnici, od proizvodnih kompanija do građevinara, kažu kako su im cijene sirovina i/li repromaterijala ne samo nadoknadile lanjskom pandemijom izazvani pad već su znatno premašile i predkrizne razine.

Kad su u pitanju potrošačke cijene, percepcija građana i inače se uglavnom ne poklapa sa službenim brokama proizašlim iz košarice proizvoda i usluga na kojima se temelje izračuni državnih statističara.

Ipak, statistički rast potrošačkih cijena u Hrvatskoj zasad ne upućuje na osjetnije prelijevanje rasta potrošačkih cijena. Svibanjska godišnja inflacija ostala je na travanjskih 2,1 posto. Za prvih pet mjeseci stopa je gotovo upola manja, a podaci za lipanj očekuju se ovog petka.

Prema prognozama EK, u Hrvatskoj bi inflacija (mjereno tzv. harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena) na razini cijele 2021. trebala biti oko 1,5 posto tj. viša nego lani, ali niža od prosječne u EU, pri čemu se dogodine i kod nas i u Uniji predviđa usporavanje. Dakle, i dalje je to “niska i stabilna” inflacija, s tim da je za dobar dio ukupne stope krivac energija, dok nam je temeljna inflacija i nadalje prigušena.

 “Morat ćemo pozorno pratiti rastuću inflaciju”, ne bez razloga nedavno je ipak naglasio i Valdis Dombrovskis, izvršni potpredsjednik EK zadužen za gospodarstvo. To naročito vrijedi za Europsku središnju banku (ESB) kojoj je to i neposredna nadležnost, pa je tako u sklopu ovotjedne revizije strategije, među ostalim, najavila i određene prilagodbe vezane uz inflaciju.

Stabilnost cijena ostaje primarni cilj, s tim da su unutar srednjoročnog cilja inflacije od dva posto privremena odstupanja postavljena u oba smjera – malo ispod ili iznad ciljane vrijednosti.

Analitičari to iščitavaju kao implicitno blago povećanje ciljane inflacije, a u RBA-u kažu kako se time uzima u obzir i činjenica da “nešto viša prosječna stopa inflacije u eurozoni olakšava nekim zemljama da devalviraju svoj stvarni tečaj, bez izraženih rizika deflacije, a kako bi ponovno uspostavile međunarodnu konkurentnost”.

Rente vlasnika nekretnina

Revizijom strategije ESB-a naznačen je i plan da se ubuduće više fokusa usmjeri na indeks cijena stambenih nekretnina u vlasništvu. Takozvane imputirane rente vlasnika nekretnina time bi se više uključile u mjerenje inflacije, što danas mahom podrazumijeva izdatke za iznajmljivanje privatnih kućanstava, naglašavaju u RBA-u.

U tom smjeru zapravo idu i nastojanja nacionalnih središnjih banaka. Upravo nekretninski segment i u domaćoj je javnosti, naročito onoj široj, jedan od izvora raskoraka percepcije i službene inflacije.

Usto, promatrano iz kuta običnih građana, pitanje inflacije i inflacijskih očekivanja danas se uvelike sagledava u kontekstu već dugo niskih, više-manje nultih kamata na štednju, te pitanja očuvanja realne vrijednosti novca.

Većina njih nije u prilici ozbiljno se baviti ulagačkim alternativama, pa će dio ekonomista reći kako i današnji odgovori vlada i monetarnih politika više pogoduju onima koji to mogu, a to je ipak uvjerljiva manjina.

U svakom slučaju, aktualni inflatorni pritisci tema su koju i tržišta i nositelji monetarne politike itekako akceptiraju.

Hoće li za koji mjesec rast cijena usporiti i time potvrditi privremeni postpandemijski karakter ili će se nešto više stope inflacije pokazati trajnijima, oprezniji među ekonomistima ipak još ostavljaju otvorenim pitanjem jer ni ukupno okruženje nije tipično. Zasad je, čini se, ipak više onih koji su skloni vjerovati u privremenost odnosno popuštanje inflatornih pritisaka.