Razvojna politika odavno je podijeljena između dvije vrste pristupa. Jedan je izravno usmjeren na siromašne i nastoji ublažiti siromaštvo pojedinih kućanstava – potporom dohotku, zdravstvenim i obrazovnim intervencijama te poboljšanim pristupom kreditima.

Drugi je usmjeren na poboljšanje gospodarskih prilika i povećanje ukupne produktivnosti putem makroekonomskih i trgovinskih politika na razini cijelog gospodarstva ili pravnih i regulatornih reformi. Nazovite prvi socijalnom politikom, a drugi politikom rasta.

Te dvije vrste politika općenito su komplementarne. Agregatni rast ne mora uvijek pomoći svima, osobito siromašnima. Stoga će programi protiv siromaštva biti potrebni čak i kada politika rasta funkcionira kako treba. Međutim, povremeno se socijalne politike i politike rasta smatraju komplementarnima.

Primjerice, povećana upotreba randomiziranih eksperimenata politike omogućila je analitičarima razvoj dokaza o uzročnoj povezanosti socijalnih politika, kao što su novčane potpore ili obrazovne i zdravstvene intervencije, na načine koji su rijetko mogući s makroekonomskim politikama ili politikama na razini cijelog gospodarstva. To je, pak, navelo mnoge akademike i praktičare na smanjenje praktične važnosti politike rasta u odnosu na socijalnu politiku.

To je pogreška, jer stvarne odrednice siromaštva mogu ležati na određenoj udaljenosti od siromašnih kućanstava i zajednica. Gospodarski razvoj iziskuje produktivne poslove koji nisu poljoprivredna gospodarstva.

Povećanje mogućnosti zapošljavanja u gradovima i poticanje migracija sa sela u urbana područja može učinkovitije povećati prihode od pomaganja ljudima da postanu bolji poljoprivrednici ili osiguranja bespovratnih novčanih sredstava.

Nastavit će napuštati selo

Industrijalizacija je bila ključna za smanjenje siromaštva. Istina, prednostima gospodarskog rasta potaknutog industrijalizacijom često treba vremena da dopru do nižih društvenih slojeva.

Tijekom britanske industrijske revolucije, životni uvjeti za urbane radnike poboljšavali su se vrlo sporo gotovo stoljeće sve dok uspon sindikata i druge institucionalne promjene nisu ispravili neravnotežu moći s poslodavcima. No, novije iskustvo s brzom, izvozno orijentiranom industrijalizacijom u istočnoazijskim tigrovima i Kini rezultiralo je čudima za smanjenje siromaštva uz čuda rasta.

Postoje jasne naznake da sada ulazimo u novo doba u kojem industrijalizacija više neće biti tako moćna u širenju koristi od povećanja produktivnosti u cijelom gospodarstvu. Globalni trendovi u inovacijama znatno su smanjili potencijal prerađivačkih industrija za apsorpciju niskokvalificiranih radnika. Udio radne snage u dodanoj vrijednosti naglo je pao u tim granama, osobito za takve radnike.

I dok je globalizacija ubrzala prijenos proizvodnje iz naprednih gospodarstava u gospodarstva u razvoju, globalni lanci vrijednosti pokazali su se slabim sredstvom za stvaranje dobrih radnih mjesta jer su prijenosni pojas za tehnologije s visokim vještinama i kapitalom i zato što se njihov poslovni model temelji na uvezenim inputima i nedostatku integracije s lokalnim gospodarstvom.

Globalno konkurentne proizvodne industrije u gospodarstvima u razvoju sve više djeluju kao enklave, slično visoko kapitalno intenzivnim, izvozno orijentiranim ekstraktivnim industrijama. Oni mogu potaknuti izvoz i veće prihode za uski segment gospodarstva, ali zaobilaze većinu radnika, a posebno najmanje obrazovane.

Taj model rasta ne podbacuje samo kod vlasničkog kapitala ili smanjenja siromaštva; također ne uspijeva promicati veliki rast jer aktivnosti veće produktivnosti ne mogu obuhvatiti sve veći udio gospodarstva. Kao što gospodarstva bogata resursima rijetko rastu dugo, model industrijalizacije više nije u stanju generirati brz i održiv gospodarski rast.

Kako bi onda trebao izgledati današnji model rasta? Kao i uvijek, ulaganja u ljudski kapital, infrastrukturu i bolje institucije i dalje su neophodna za dugoročne gospodarske koristi.

Zemlje u razvoju zadržavaju znatan potencijal za povećanje poljoprivredne produktivnosti i diverzifikaciju od tradicionalnih do gotovinskih ili izvoznih usjeva. No, čak i uz produktivniju poljoprivredu – a zapravo kao rezultat toga – mladi će radnici nastaviti napuštati selo i hrliti u urbana područja. Oni će biti zaposleni ne u tvornicama, već u mikro tvrtkama u uslugama niske produktivnosti s lošim izgledima za širenje.

Neće biti izvoznici

Stoga će politike rasta sljedeće generacije morati ciljati te usluge i pronaći načine za povećanje njihove produktivnosti.

Tradicionalno, istočnoazijske industrijske politike usmjerene na veće, produktivnije proizvođače najvjerojatnije da će postati izvoznici. Buduće “industrijske politike” morat će se umjesto toga uglavnom usredotočiti na manje, uslužne tvrtke, od kojih većina vjerojatno neće biti izvoznici.

Ova nova generacija industrijskih politika usmjerenih na segmente niže produktivnosti može poboljšati egzistenciju gradskih siromašnih radnika i povećati produktivnost u sektorima gospodarstva koji apsorbiraju rad.

Jedna od implikacija jest da će se socijalna politika i politika rasta sve više preklapati. Najbolja socijalna politika – omogućavanje održivog smanjenja siromaštva i poboljšane ekonomske sigurnosti – jest stvaranje produktivnijih i boljih radnih mjesta za radnike na dnu raspodjele vještina.

Drugim riječima, socijalna politika mora se usredotočiti na poduzeća jednako kao i na kućanstva. A novi globalni i tehnološki kontekst podrazumijeva da je gospodarski rast sada moguć samo povećanjem produktivnosti u manjim, neformalnim tvrtkama koje zapošljavaju većinu siromašnih i nižih srednjih klasa. Razvojna politika napokon može postati objedinjena.

© Project Syndicate 2021.