Američki dužnosnici sastali su se 1985. sa svojim kolegama iz drugih zemalja G5 u njujorškom hotelu Plaza radi pregovora o koordiniranoj intervenciji da smanje vrijednost dolara. Uspješan sporazum poznat kao Plaza Accord sada očito služi kao nadahnuće administraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa dok traži načine da oslabi dolar i nada se poboljšanju američke trgovinske bilance.

Predvidljivo, Trump i njegovi sljedbenici, posebno Stephen Miran, budući predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika, nazvali bi taj aranžman “Mar-a-Lago Accord” jer bi se o njemu pregovaralo u predsjednikovom istoimenom odmaralištu na Floridi.

Može se zamisliti razuman prijedlog za koordiniranu intervenciju među velikim gospodarstvima kako bi se oslabio dolar. SAD bi poduzeo korake za smanjenje svog proračunskog deficita, a zemlje s velikim suficitom poput Njemačke povećale bi svoj, čime bi se riješio temeljni uzrok današnjih međunarodnih trgovinskih neravnoteža.

Ali Mar-a-Lago Accord nije nimalo nalik tome. On je prisilna vizija koja nosi rizik upravo od onog čega se Trumpova administracija boji: štete američkoj sposobnosti da financira svoje deficite (i, posebno, da zadrži kamatne stope niskima) i potkopa status američkog dolara kao vodeće međunarodne valute.

Napetost između dva cilja
Počnimo s kamatnim stopama. Intervencija stranih središnjih banaka za slabljenje tečaja dolara podrazumijevala bi smanjenje njihovih zaliha američkih trezorskih zapisa. Ali pad potražnje za trezorskim zapisima doveo bi do pada cijena i rasta kamatnih stopa. Razmislite o tome na ovaj način: ako se trgovinska bilanca poboljša kada je gospodarstvo radi punim kapacitetom, komponente domaće potražnje (potrošnja kućanstava i poslovna ulaganja) moraju se istisnuti.

Što se tiče dolara, njegovo svrgavanje s prijestolja je, u određenom smislu, sastavni dio vizije koja pokreće Mar-a-Lago Accord. Prva osoba koja je upotrijebila taj izraz navodno je bio ekonomist Zoltan Pozsar, koji je predložio sporazum “Bretton Woods III” koji bi globalni monetarni sustav temeljen na dolaru zamijenio sustavom temeljenim na digitalnim valutama središnje banke (CBDC), zajedno sa zlatom ili drugim robama. Prema Pozsaru, američka vlada ojačala bi svoju bilancu revalorizacijom zlata.

No, takav napor da se devalvira američki dolar mogao bi dovesti do propasti dolara kao dominantne globalne valute, a taj bi se proces ubrzao ako bi monetarno ublažavanje američkih Federalnih rezervi bilo dio sporazuma. Lukavi Trump zalagao se za akomodativniju monetarnu politiku, također je jasno dao do znanja da želi zadržati globalni primat američkog dolara, čak i ako se mora koristiti carinama kako bi primorao zemlje (kao što su gospodarstva BRICS-a) da ga ne potkopavaju.

Naravno, kao što je primijetio ministar financija Scott Bessent, devalvacija i dominacija dolara ne moraju se nužno međusobno isključivati. Primjerice, krajem 1990-ih, dolar je istovremeno deprecirao i činio veći udio deviznih pričuva središnjih banaka. Ali postoji očita napetost između ta dva cilja. Ako Mar-a-Lago Accord obeshrabri središnje banke od držanja američkih državnih vrijednosnica, posebno je teško pojmiti kako bi globalni status dolara preživio.

Studija slučaja

Studija slučaja – Panvita: Zašto su strateška partnerstva ključna za finaliziranje multimilijunskih akvizicija u regiji

Održiva ulaganja

Uloga razvojnih banaka u borbi protiv klimatskih promjena – prilika za poduzetnike!

Ipak, čini se da je upravo to Miran spreman učiniti. Predlaže da strane središnje banke drže 100-godišnje američke obveznice bez plaćanja kupona umjesto trezorskih zapisa koje drže sada. (To bi značilo restrukturiranje američkog duga, što je jednako neispunjavanju obveza.) Alternativne – ili dodatne – odredbe uključuju uvođenje “korisničkih naknada” koje se naplaćuju stranim središnjim bankama koje drže američki dug i općenitiji porez na strana ulaganja u SAD-u (što podsjeća na Tobinov porez na kratkoročne valutne transakcije koji je predložen 1970-ih).

Bez uporišta u stvarnosti
Državni investicijski fond (SWF) koji je Trump naložio da se osnuje očito bi također trebao igrati neodređenu ulogu u viziji Mar-a-Lago. Nije jasno odakle bi došao novac za taj državni investicijski fond. Kao i gospodarstvima u razvoju, SAD-u bi bilo pametno da ne osnuje državni investicijski fond za čije bi se financiranje morao zadužiti zbog nedostatnih međunarodnih pričuva.

Također valja napomenuti da državni investicijski fondovi najbolje funkcioniraju kada se, za razliku od Trumpovog predloženog fonda, ulaže u stranu, a ne domaću imovinu. Čak i ako ostavimo po strani državni investicijski fond, Miranov prijedlog nema uporište u stvarnosti. Zašto bi svjetske središnje banke i drugi ulagači prihvatili 100-godišnje obveznice, koje ne bi isplaćivale kamate cijelo stoljeće, umjesto dobrih starih trezorskih zapisa? Zašto bi progutali nove naknade i poreze na svoje američke dugove ili ulaganja?

Trump bi mogao reći da je odgovor jednostavan: da mogu izbjeći kaznene carine. Ali on je tako nemilosrdno vitlao tim oružjem, u ime toliko ciljeva, s toliko odgađanja i preokreta, da on brzo gubi utjecaj. Ne samo da nisu zastale i kleknule pred “čovjekom od carina”, zemlje se kreću prema izlazima. Ako ih Trump previše pritisne, postupno kretanje moglo bi se pretvoriti u stampedo, masovni bijeg od dolara.

Pokušaji da se iskoristi američka vojna i geopolitička moć kako bi se zemlje primorale na prihvat uvjeta sporazuma Mar-a-Lago vjerojatno bi se pokazali jednako neučinkovitima. Da, u 1960-ima Njemačka je pristala pokriti troškove stacioniranja američkih vojnika na svom teritoriju, kako bi očuvala bretonvudski sustav. A 1991. godine Kuvajt i Saudijska Arabija pokrili su veliki dio troškova koje je SAD snosio u Zaljevskom ratu. Ali postoji ključna razlika između sada i tada: dobra volja.

Svojom sklonošću prijetnjama i prisili, spremnošću da izda prijatelje i saveznike te nepoštivanjem pravila i normi, Trump sustavno uništava svaki međunarodni politički kapital koji je naslijedio, uništavajući pritom američko globalno vodstvo. Prisilni sporazum Mar-a-Lago, koji se vraća na zahtjev Rimskog Carstva za danak od teritorija koje su njegove legije okupirale, samo bi ubrzao propadanje Amerike. Brendu Mar-a-Lago najbolje je da bude rezerviran za golf turnire i rokoko vjenčanja.