Posljednjih dana pojavio se jedan novi problem u vezi dugova u gospodarstvu takvom brzinom da je on takoreći eksplodirao na način kako samo plin može eksplodirati. Riječ je naravno o problemu kako riješiti nove dugove za plin koji su bili izvan svih planova, ali što je još važnije i izvan mnogih ugovora.

U javnim diskusijama mnogi ekonomski stručnjaci dali su viđenje uzroka, pa i prijedloge rješenja. Ipak, nije se postavilo pitanje jesu li ta rješenja sasvim pravno ispravna. Logična je volja svih aktera da se problem brzo sanira i ako izađemo iz problema tada ćemo oprostit jedni drugima pravne pogreške – jer smo izašli iz problema.

S ekonomskog gledišta nitko razumno nije htio odgovoriti na dva pitanja. Prvo, ima li opskrbljivač plinom pravo na naplatu nove cijene ili ne?

Drugo, ako kupac ne plati, ima li opskrbljivač pravo na obustavu daljnje isporuke? Ova pitanja nisu postavljali čak niti mediji, u dobroj namjeri, kako ne bi otežali već dovoljno kritičnu situaciju. Ipak, okrenuti pogled od tih pitanja ne znači da smo ih i riješili.

Mnogi su ekonomski analitičari dali do znanja da se sada može očekivati povećanje cijena usluga i proizvoda tih kupaca koje je zadesilo neočekivano povećanje cijene plina.

Takav stav podrazumijeva da ti kupci moraju platit novu cijenu plina, iako su ugovorili “staru” cijenu. Takav stav podrazumijeva da u gospodarstvu isporučitelj robe nije dužan držati se ugovora tj. cijene za svoju robu koju je ugovorio.

Neobično je da smo tako brzo i lako zauzeli stav da ugovori ne vrijede. Taj stav smo zauzeli zato jer je došlo do poremećaja na tzv. globalnom tržištu plina i ekonomistima je normalno da tada ugovori više pravno ne vrijede..

Utjecaj globalnog tržišta
Ne tako davno, prošle godine, također je došlo do poremećaja na globalnom tržištu nekih drugih roba. Na primjer, globalno je poskupilo željezo i privatni isporučitelji trebali su javnim naručiteljima kao izvođači građevinskih radova ugraditi željezo.

Ekonomska struka, ali niti mediji, nisu prošle godine zauzeli brz i jasan stav kako javni naručitelji trebaju platiti nove cijene privatnim isporučiteljima unatoč ugovorenim cijenama zato što su očito porasle cijene na tzv. globalnom tržištu.

Javni naručitelji su tada jedinstveno rekli kako je jasno da su cijene ugovorene, i to kao nepromjenjive. Nakon više mjeseci takvog stava Vlada RH je prva iskoračila u smjeru da bi trebalo “za stolom razmotriti” može li se ugovor izmijeniti.

Pravo su načela, a ona nam daju sigurnost u poslu. Sada na temelju tog iskustva još uvijek nitko nije rekao da prvo treba razmotriti može li se ugovor izmijeniti, tj. povećati cijena od strane opskrbljivača plina.

Početkom ove godine već smo zaboravili iskustvo iz prošle godine i rekli smo da treba platiti novu cijenu koju je jedna strana mimo ugovora sama odredila, ali ćemo taj problem kompenzirati na druge načine.

Smanjenjem PDV-a koji je načelno neutralan u trošku gospodarstvenika ili drugim olakšicama svakako pomažemo tim kupcima, ali time i ne dajemo odgovor je li ispravno jednostrano povećanje cijena.

Pravna iskustva na gornja dva pitanja dosad su nam ukazivala kako pravo na jednostranu izmjenu ugovorenih cijena načelno nije provedivo na način da ona strana koja ima potrebu za time doslovno jednostrano izmijeni već ugovorenu cijenu.

Pravo je to u svom osnovnom zakonu uredilo da tada ta strana može zahtijevati izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti i ako kupac ne pristane na moguće dokazane uvjete ta strana ima pravo i na raskid ugovora.

Kada se ovakav sličan problem dogodio u odnosu na kupce kao potrošače, a ne gospodarstvenike, npr. kod jednostranog povećanja kamata u kreditima, tada se zaključilo kako ona strana koja daje kredit ne može jednostrano povećati već ugovorenu cijenu kredita tj. kamatu. Sada nisu u pitanju primarno potrošači, što ne znači da su pravni zaključci zbog toga nužno drukčiji.

U odnosu na drugo pitanje, što ako isporučitelj obustavi isporuku zbog neplaćenog duga, isto tako je već bilo nekih pravnih primjera. Tako je Ustavni sud RH 2007. godine ocijenio neustavnom odluku jednog komunalnog poduzeća koje je samo sebi propisalo da će obustaviti isporuke kupcima koji ne plate.

Ustavni sud je tada zauzeo stav da je takva regulacija neustavna, s uputom da dug treba naplatiti sudskim putem, a ne prisilom. Ustavni sud je tada očito išao u smjeru da se radi o ovisnom odnosu gdje kupac mora sebi osigurati taj energent i da će zbog toga morati platiti.

Ponuditi pravu sigurnost
U pravu načelno nije ispravno kad dužnik plaća dug zato što je ovisan, a ispravno je kad plaća dug zato što je potraživanje osnovano. Ovakvim stavom je Ustavni sud čak zaštitio i one kupce čiji je dug moguće i nesporan.

U ovom slučaju povećanja cijene plina realne su situacije da dužnik jednostrano plati onaj dug koji je ugovorio i s obrazloženjem odbije platiti onaj dio duga koji nije ugovorio. U duhu gornjeg stava Ustavnog suda moglo bi se zaključiti da tada opskrbljivač plina ne bi imao pravo obustaviti isporuku jer je ovdje riječ o spornom, a ne nespornom dugu.

Logički bi se svi trebali složiti da se sporni dugovi ne rješavaju silom, nego pravom. Ako netko nešto obustavi, taj tada nije još ništa dokazao, a moguće je samo uzrokovao dodatni spor po eventualnoj šteti pod uvjetom da je obustava bila neosnovana.

Kad smo pogledali ovaj problem i s pravne strane, može se reći da su ekonomski prijedlozi uvijek dobrodošli i sigurno će pomoći, ali oni nisu dali odgovor je li dužnik u dijelu povećanja zaista dužnik i smije li vjerovnik obustaviti isporuku zbog toga.

Kako težimo modernom i učinkovitom pravu bilo bi korisno da na ova pitanja institucije koje odlučuju o pravu ugovornih stranaka što prije zauzmu svoj stav i ponude pravnu sigurnost, a neki okviri i iskustva o tome postoje.