Ovaj komentar napisan je u petak 25. svibnja pred vama se nalazi danas u ponedjeljak dan nakon drugog kruga lokalnih izbora. Napisan je bez političkih boja, prefensi ili mogućnosti utjecanja na izborne rezultate, a namijenjen je svima na političkoj sceni bez obzira njihove boje.

Napisan je iz pozicije gospodarstva i općeg boljitka hrvatskog društva. I naravno, da se onda postavlja pitanje zašto je namijenjen političkim opcijama a ne gospodarstvenicima i inim stručnjacima.

Odgovor je više nego jednostavan i proizlazi iz nekoliko godina iskustva koje ukazuju na činjenicu kako kad god malo podrobnije počnete pričati s bilo koji gospodarstvenikom, inovatorom, čelnikom ili vlasnikom tvrtke u Hrvatskoj uopće ne nailazite na oprečne stavove nego gotovo na konsenzus koji je teško vidjeti u bilo kojem polju djelovanja u našoj državi.

Od znanstvenika do sportaša teško će te pronaći veću unificiranost u stavovima oko općih tema nego među predstavnicima gospodarstva.

Poslušajmo napokon struku

Iz toga proizlazi da problem našeg slabašnog rast i razvoja kao i našeg općeg nezadovoljstva leži negdje drugdje a ne u gospodarstvu. Ako pogledamo da je visina plaće tek treći ili pet razlog iseljavanja ljudi iz Hrvatske a u većini anketa koje su provedene to stvarno jest tako onda polako dolazimo do našeg najvećeg problema. On bi se mogao najlakše okarakterizirati rečenicom “puno zuje a malo meda daju”.

Sada već zacijelo pogađate da govorimo o političarima koji vrlo vješto u fokus uvijek stavljaju svjetonazorska pitanjas ili “zuje” o prošlosti umjesto razvoja i napretka. I jedno objašnjenje za političare slabijih kapaciteta sigurno se nalazi u neimanju ideja, no što je s onima koji kapacitet imaju i stranačke i stručne ali se jednostavno ne mogu odmaknuti od 90-ih ili 40-ih godina prošlog stoljeća.

Ne mogu ili ne žele. Pitanje znatno ozbiljnije naravi ostaje ono želimo li se mi odmaknuti ili ćemo na kraju na idućim izborima birati neke opskurne klaune ili tko zna kakve performere.

Srećom po sve nas iduće tri godine nema izbora u Hrvatsko je tri godine mira u kojem svjetonazor kao poluga dobivanja glasova neće značiti ništa.

Pred nam je tri godine koje imaju svi pobjednici izbora ali i njihova oporba da izađu s konstruktivnim prijedlozima kako dalje, a to je puno vremena da možemo mirno procijeniti i zaključiti tko je šupalj a tko je budućnost.

Još važnije pred nama je tri godine u kojima će profitirati oni koji počnu slušati – stručnjake, gospodarstvenike, obrazovne djelatnike, doktore i ine druge a sve s ciljem da detektiraju četiri ili pet ključnih područja za koje će biti donesen dugoročni plan, plan od najmanje 20 godina i od kojega bez obzira je li netko lijevi, srednji li desni nema odustajanja.

Da, za tri godina dio birača opet će birati po ključu ProLife ili prava žena, birat će po ključu naši ili njihovi. Ali ako u te tri godine stvorimo sigurna radan mjesta, rast BDP-a, razvoj pojedinih lokalnih sredina, dovoljno zdravstvenih i obrazovnih djelatnika, ako ponudimo prosperitet i sigurnost vjerujem da će rijetki glasati svjetonazorski. Imamo jedinstvenu priliku. Ona mora biti iskorištena a ne upropaštena.

Ovaj komentar napisan je prije završetka lokalnih izbora, a objavljen nakon. I to je dobro jer ovi lokalni izbori kao i oni prije njih u drugom su krugu zaglibili previše u svjetonazorske teme, a premalo u komunalne poslove.

Odlijepimo se od dna

Sada je pred pobjednicima na lokalnoj razini kao i onima na državnoj da se dokažu mogu li nešto napraviti bez, recimo kolokvijalno, partizana i ustaša. Ali prije svega na svima je da dokažu kako mogu biti konstruktivni, uključivi i skloni kompromisu.

Bez toga ostat će samo prepucavanja i gospodarstvenici, talentirani pojedinci, uspješni poduzetnici koji će sve to biti i dalje unatoč svemu ali bez većeg plana pomoći.
Tako ostajemo gdje jesmo i da budemo otvoreni nećemo propasti niže, nećemo nestati, ali nećemo niti krenuti dalje.

Već sad smo na začelju Europske unije gdje mislim da uopće ne pripadamo, već sada smo sami uvelike postali depresivni i jalni i već sada nam je svakidašnje jadikovanje omiljen sport. Za to nismo baš sasvim sami krivi.

Puno je tu okolnosti koje netko uporno nameće i naglašava jer iz vlastita skučenog uma (use, nase, podase filozofije) i ne zna ništa drugo. Imamo tri godine da to promijenimo, uostalom za tri godine kaznimo ili nagradimo ali svi trebamo promatrati te parametre a ne one koji nam se uvaljuju na mala vrat – tko je naš a tko njihov.

Ta retorika više nema smisla niti svrhe jer 30 godina od osnutka neovisne i samostalne države, ulaska u NATO i Europsku uniju svi smo naši podjednako kao i u svim drugim razvijenim demokratskim državama, ali gospodarstvo i država koji su naši trebaju ideje, poticaje, razvojno okruženje i mir bez floskula.

Trebaju nam reforme i pravičnost ali ne kao izlizane fraze već kao djela. Stoga, gospodo političari bez obzira na boju i svjetonazor, bez obzira jeste ili pobjednici ili gubitnici izbora sad je vrijeme.

Sve što se (ne)dogodi u budućnosti isključivo je vaša krivnja ili zasluga jer zadnji adut opravdanja zvan pandemija polako završava. Procijepljeni s europskim milijardama i turizmom koji će samo rasti sve ostalo krojimo sami. Jer nekako se čini da onih protiv nas baš i nema puno ili ih uopće nema.

Dio smo europske obitelji uz bezgranične mogućnosti. Jedina kočnica, osvijestimo to napokon, samo smo mi sami.