Brojnim tvrtkama u gospodarstvima u nastajanju i razvoju, oponašanje uspjeha firmi kao što su Samsung i Hyundai može se činiti nedostižnim snom.

Međutim, brzi gospodarski rast Japana, Južne Koreje i ostalih azijskih zemalja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća pokazuje način na koji se to može postići. Primjerice, Japan i Južna Koreja nekad su bile siromašne zemlje koje su težile postizanju statusa zemalja s visokim dohotkom u što kraćem razdoblju. One su obje postigle taj cilj kroz snažne državne intervencije, kao što su industrijske politike koje su pomogle domaćim firmama u upuštanju u poslovanje u sofisticiranim sektorima i natjecanju na globalnom tržištu.

Primjenom tih lekcija, današnje zemlje u razvoju mogu pružiti vlastitim kompanijama slične mogućnosti, kao i dobar povrat ulaganja globalnim investitorima. “Azijsko čudo” uvelike je bilo rezultat trodijelne strategije. Prije svega, država je postavila ambiciozne ciljeve i postigla ih kroz ohrabrivanje i podršku privatnim firmama da se odluče na brzi prodor u sektore industrije visoke tehnologije. Nadalje, vlade su shvatile da njihove zemlje trebaju razviti snažne izvozne sektore kako bi ušle u najviši ešalon gospodarstava s visokim dohotkom.

Naposljetku, kreatori politika trebali su potaknuti kulturu robusnog korporativnog tržišnog natjecanja, kao i strogu odgovornost za podršku koja je pružena tvrtkama. Simbioza između države i tržišta koja je iz toga proizašla pokazala se vrlo uspješnom te je postala modelom koji trebaju slijediti ostale zemlje u razvoju. Izvoz je postao mjerilom uspjeha za azijska “čudesna” gospodarstva.

Diljem regije, tvrtke su se sustavno razvile iz nisko tehnoloških lokalnih tvrtki u globalne visokotehnološke proizvođače automobila, brodova i elektronike. Budući da su trebale opravdati podršku koju su dobile, brzo su se prilagodile promjenjivim tržišnim uvjetima. Tvrtke koje su uspjele u provedbi te preobrazbe postale su vrlo uspješne, dok su one koje su podbacile naposljetku bile restrukturirane.

Primjeri Hyundai i Proton
Slikovit opis toga može se pronaći u usporednim sudbinama južnokorejske tvrtke Hyundai i malezijskog proizvođača automobila Proton. Malezijci su imali ambiciozan plan o stvaranju lokalnog klastera dobavljača. No, iako je taj pothvat uspio s više aspekata, Proton je bio zaštićen na svom domaćem tržištu i nedostajao mu je poticaj za izvoz u znatnim količinama kao i za suočavanje s međunarodnom konkurencijom.

Posljedično, Malezija nije razvila inovativan automobilski klaster. S druge strane, kompanija Hyundai izgradila je globalni brend i razvila automobile koji su postali ključem izvoznog uspjeha Južne Koreje – postignuće koje su uvelike omogućile vladine politike. Južnokorejska država pouzdala se u to da će nekoliko obiteljskih konglomerata, poznatih pod nazivom chaebols, razviti automobilsku industriju te zemlje.

Međutim, to nije onemogućilo restrukturiranje tih firmi kad je to bilo opravdano i samo je nekoliko njih naposljetku uspjelo. Hyundai je isprva bila građevinska tvrtka u obiteljskom vlasništvu usredotočena na relativno skromno domaće tržište. No, počevši od polovice 1960-ih, uz snažnu državnu potporu i poticaje, ta je tvrtka počela poslovati u inozemstvu i ušla u visokotehnološke sektore poput brodogradnje i proizvodnje automobila, iako nije imala nikakvog prethodnog iskustva na tim područjima.

Pritisak da izvozi i sudjeluje u tržišnom natjecanju primorao je tvrtku Hyundai na ubrzanje istraživanja i razvoja te na unapređenje svojih tehnologija. Do 1991. godine, ta je kompanija dizajnirala i proizvela svoj prvi motor automobila. (Sličnu priču imala je i tvrtka Samsung, također iz Južne Koreje, koja se bavila trgovinom prehrambenih proizvoda prije preusmjeravanja na elektroniku).

Prilika u tehnološkom skoku 
Uspješan razvoj tajvanskog sektora elektronike dodatno ističe potencijal tvrtki zemalja u razvoju da postanu vodeći globalni igrači u područjima visoke tehnologije. Povrh toga, do tog tehnološkog skoka (leapfrogging) došlo je vrlo rano, kad je BDP po stanovniku iznosio oko 20% razine gospodarstva Sjedinjenih Američkih Država – otprilike na razini na kojoj se danas nalazi Tunis. Država je u osnovi postupala poput mešetara rizičnim kapitalom u cilju kataliziranja sektora čiji je razvoj bio tek u začetku.

Javne ustanove utemeljene u ranim 1970-ima, kao što je Istraživački institut za industrijsku tehnologiju (Industrial Technology Research Institut), predvodile su velike pothvate istraživanja i razvoja, s ulaganjima u usavršavanje vještina i izgradnju odnosa sa stranim multinacionalnim kompanijama. Iz tih su se instituta izrodile brojne startup tvrtke na području elektronike, a njihovi su zaposlenici u početku predvodili nove firme.

Neke od spin-off kompanija, kao što su UMC i TSMC, razvile su se u velike multinacionalne kompanije u globalnoj industriji poluvodiča. Usredotočenost na inovacije i izvoz omogućila je tim i ostalim tvrtkama postizanje razine uspjeha koju ne bi bili postigli da su opsluživali samo domaće tržište. Prethodni brzi rast azijskih “čudesnih” gospodarstava ističe važnost uloge privatnih firmi u gospodarskom razvoju neke zemlje.

Iako je “vodstvo” države bilo od ključne važnosti u inicijalnim fazama, tvrtke kao što su Hyundai, Samsung i TSMC imale su ambiciju postati globalnim igračima u sofisticiranim sektorima. Brojne kompanije u zemljama u razvoju bi danas mogle posuditi taj recept i pokušati stvoriti vlastita gospodarska čuda te pritom dati primamljiv povrat ulaganja kako svojim zemljama, tako i ulagačima.

© Project Syndicate, 2020. 

Koautori članka su Fuad Hasanov, viši ekonomist u MMF-u i honorarni profesor ekonomije na Sveučilištu Georgetown te Sabine Schlorke, globalna menadžerica za proizvodnju u Međunarodnoj financijskoj korporaciji.