Samo još malo strpljenja, bila bi glavna egida svakog teksta o koroni idućih dana. Bez obzira na to što je Krizni stožer prokockao povjerenje građana, a politika uvelike svoje kritike okrenula prema populizmu, broj preminulih i oboljelih ne može se ignorirati, niti se protiv brojki može izbacivati protuargumente.

I zbog toga će svi oni protivnici zaključavanja, mjera i propusnica vrlo vješto u svojim prigovorima odbaciti ili izbaciti brojke, a one su neumoljive.

Vrijedi li u ovom trenutku raspravljati o slomu zdravstvenog sustava koji se nije dogodio zbog korone već s koronom jednako je potpuno deplasirano jer slom je tu i sada moramo preživjeti. Kako oni oboljeli od Covida-19, tako i svi ostali teški bolesnici.

Znači, treba nam malo više solidarnosti, razuma i strpljenja, a čini se kako u javnom prostoru upravo toga nedostaje.

Ako stvari pogledamo ekonomski onda više nije pitanje do kada nećemo raditi, nego ako se svi razbolimo tko će raditi i puniti mirovinski fond iz kojeg naši djedovi i roditelji dobivaju mirovine.

Nije pitanje do kada ćemo raditi od kuće, nego tko će raditi ako su svi bolesni i tko će puniti zdravstveni fond.

Nepotrebno huškanje

Riječ reforma, koja ponovno puni javni prostor upravo sada je izlišna jer u ovom trenutku, dok se zdravstveni djelatnici i ostale društveno važne službe bore kako bi stvari imalo funkcionirale, stavljati naglasak na potrebe za reformom čini se izvan vremena.

Prvi sam za to da se iduće godine, nakon cijepljena i prolaska korona krize, ozbiljno na stol stavi pitanje pregolemog državnog aparata, porezne politike, parafiskalnih nameta i sl.

Ali svi se moramo zapitati u trenutku dok među svojim poznanicima otkrivamo tko ima koronu, tko je u bolnici, a tko je prebolio je li vrijeme za zauzimanje javnog prostora i stvaranje huškačkog ozračja pod egidom raznih potrebitih reformi.

Bez amnestije za vladajuću garniture, ovu sadašnju, kao i one ranije, treba se zapitati je li baš sada vrijeme za raspravu o reformama – a bilo je mjeseci i godina koji su ostali neiskorišteni.

Puno poslodavaca u ovim trenucima čini sve što je u njihovi moći da održe radnike zdravima, da isplate plaće, pa čak i nagrade i božićnice.

Puno je i primjera uspješnog poslovanja i digitalizacije, ukratko ima i nekih naznaka za malo optimističniju priča, ako ništa drugo onda pod kapom gotovo 223 milijarde kuna koje dolaze iduće godine iz Europske unije. I da, sve to ćemo mi jednom vratiti, ali zbog toga ćemo preživjeti.

Uostalom i mjera od 4000 kuna po zaposlenom, koja je za neke poduzetnike kolokvijalni “kikiriki”, za neke druge više je nego što bi po svojim prihodima mogli isplatiti zaposlenima. Naime, puno je šuma kojeg s jedne strane stvara Krizni stožer, ali s druge oni koji misle da bi sve mogli bolje, onako izdaleka.

Ako je ovoj državi ikada od 1990. trebalo jedinstvo onda je to danas, gotovo 30 godina kasnije, jer bez jedinstva i dalje ćemo gledati fotografije sa splitske rive i slične po zdravlje riskantne poteze, a sve bez neke velike potrebe.

Ovo je vrijeme pripreme jer u ovom trenutku korona nas upozorava, ali nam i daje vrijeme da dobro razmislimo što jednom kada ode. Zbijanje redova i mozgova moglo bi nam na proljeća ili ljeto donijeti jasan plan koji je održiv i ostvariv.

Međutim, moramo izaći iz svoje “kutije” i fiksacije na svakodnevne probleme. Državni i lokalni aparat treba smanjiti i učiniti efikasnijim, ali budimo pošteni i recimo jasno, to se neće dogoditi danas niti sutra jer u ovom trenutku sahranjujemo ljude.

Poreze i parafiskalne namete treba smanjiti i urediti, ali to se se neće dogoditi danas niti sutra jer u ovom trenutku brojimo mrtve. Uglavnom, riječ reforma samo ćemo slušati iz raznih usta, ali je u stvarnosti nećemo vidjeti u trenutku kada dnevno obolijeva 4000 ljudi.

Ali jednako se moramo zapitati je li to smak svijeta? Najiskrenije – nije. Jer u ovom izrazito lošem trenutku nije najvažnija stvar. Sada je zdravlje najvažnije.

Negativnost u javnom prostoru

Gospodarski oporavak, neučinkovitost sustava, europski novac, sve to ćemo dogovarati, ocjenjivati, propitkivati idućih godine, i na našu sreću kao dio EU nećemo u tome biti usamljeni.

I ako budemo pametni, nakon velike kiše moglo bi biti i sunca. Međutim, s trenutačnom velikom negativnošću koja ispunjava javni prostor mogli bismo napraviti više štete nego koristi. Jer sve te javne nastupe popunjene crnilom već smo previše puta gledali, a vidjeli smo premalo dijaloga.

To vrijedi za sve strane – građane, poduzetnike, političare… Vrijeme je za solidarnost, strpljenje, konstruktivnost – bez toga korona je pobijedila u puno većem obujmu nego što možemo sanjati.