Hrvatska je, pomalo iznenađujuće, ovog tjedna proglasila Isključivi gospodarski pojas (IGP) na svojem dijelu Jadrana te tako zaokružila proces koji se posljednji 20-ak godina pretvorio u trakavicu.

Priča o IGP-u, odnosno Zaštićenom ekološkom ribolovnom pojasu (ZERP) započela je još 2001. u vrijeme mandata Vlade danas pokojnog premijera Ivice Račana. Inicijativu za njegovo proglašenje pokrenula je tada još respektabilna parlamentarna stranka HSP koja je u Saboru imala četiri zastupnika.

Sam koncept ZERP-a napravio je akademik Vladimir Đuro Degan, no sve je ostalo u beskonačnoj parlamentarnoj proceduri.

To je bilo razdoblje intenzivne suradnje s Haaškim sudom i pregovora o pristupanju Europskoj uniji te je takav pokušaj stvaranja nečeg na uštrb postojećih članica EU bio unaprijed osuđen na propast.

ZERP je ponovno aktualiziran pojavom političke grupacije Most, ali je i tada bilo jasno da je to više iz populističkih razloga nego što bi se realno moglo realizirati jer su se tome protivili Italija, i za hrvatske prijedloge uvijek neraspoložena Slovenija. Što se dogodilo da je ZERP, odnosno puno sveobuhvatniji IGP, sada postao moguć?

Bolja suradnja s Italijom

EU već duže vrijeme zapravo traži od svojih članica da proglase IGP, on obično vrijedi za područje 200 milja od polazne točke, za razliku od 12 milja, koliko prema međunarodnom pravu obuhvaćaju suverene teritorijalne vode – a kao razlog se navode ekonomija, ekologija i sigurnost.

Naime, iako zemlja koja proglasi IGP nema suverenitet nad tim područjem, uvelike utječe na ono što se tamo događa. Na razini EU to konkretno znači da svaki proglašeni IGP načelno pripada čitavoj EU i svim njezinim članicama – naravno da svatko to tumači na svoj način, a i svaki IGP ima nekih svojih specifičnosti, što je vidljivo, a još će biti i više zbog Brexita gdje Britanci kane poslati ratne brodove u pratnju svojim koćaricama.

To znači da ovaj hrvatski IGP dopušta svim članicama EU da, pod više ili manje jednakim uvjetima, obavljaju ekonomsku eksploataciju Jadrana na području 200 milja od hrvatske obale.

To je i razlog zbog kojeg Slovenija i neće vjerojatno dizati previše buke oko IGP-a. No sve je jasnije da je glavni razlog za hrvatsko iznenadno proglašenje IGP-a taj da to sada odgovara Italiji.

Naime, Italiji je dugo smetalo da Hrvatska u EU, a posebice dok još nije bila članica, proglašava Isključivi gospodarski ili Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, i to iz jasne računice – Italija je imala i još uvijek ima puno veću ribolovnu flotu kojoj nije dovoljna samo talijanska polovica Jadrana.

Talijani su smatrali za nešto normalno i poželjno da njezine koćarice izlovljavaju sve do hrvatskih teritorijalnih voda, ili ponekad i u njima. Ali posljednjih godina EU drastično smanjuje ribolovne flote svojih članica da bi postigla održivost ribljeg fonda i flore u moru, što se ne odnosi na druge zemlje koje naglo povećavaju svoje flote, ponekad i s istim “otpisanim” brodovima koje kupe u zemljama EU.

To se prije svega odnosi na Albaniju koja je u posljednjih 10-ak godina, ovisno o izvorima, povećala svoju ribolovnu flotu dva do čak pet puta. Iako ne postoje službene statistike o tome, u Jadranu učestalo ribare i velike koćarice iz drugih zemalja sjeverne Afrike, Levanta pa čak i jugoistočne Azije – Vijetnam i Tajland se spominju najčešće.

Stoga je Italija odlučila da im se u ovakvim okolnostima isplati proglasiti Isključivi gospodarski pojas na svojem dijelu Jadrana, a isto tako “prisiliti” i Hrvatsku da napravi isto.

To je odrađeno ekspresno. Prije 10-ak dana talijanski ministar vanjskih poslova bio je u Zagrebu, a već nekoliko dana kasnije su Vlada i Sabor donijeli odluke o IGP-u.

Konfuzni model nadzora

Iako je IGP prvenstveni interes Italije, činjenica je da bi na njemu uvelike mogla profitirati i Hrvatska. Naravno, ako nećemo imati dovoljno kapaciteta da svoj IGP koristimo za povećanje ribolova, iskorištavanje ugljikohidrata i ostalih potencijalnih sirovina s dna mora te implementaciju offshore vjetroelektrana, imat ćemo malo koristi od Isključivog gospodarskog pojasa.

Druga strana te priče je da se sada taj IGP mora i efektivno kontrolirati i postavljati pravila igre u njemu – treba odmah biti jasno da se ne može nikome zabraniti neškodljiv prolaz brodova kroz IGP. Tu funkciju bi trebala obavljati Obalna straža, a koja je u hrvatskom konfuznom modelu nadzora mora treća sastavnica sustava.

Naime, za nadzor mora je zaduženo Ministarstvo obrane putem Obalne straže, u konačnici i putem Ratne mornarice. No tu je i Pomorska policija iz sustava MUP-a, ali i lučke kapetanije koje su u sustavu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

Te tri sastavnice morat će se harmonizirati kako bi se bez problema moglo nadzirati more, samim plovilima, ali i pilotskim te bespilotnim letjelicama. Proglašenje IGP-a će izvjesno biti dodatni input da se ubrza i pojača izgradnja namjenskih brodova u Hrvatskoj – projekt obalno-ophodnog broda Omiš je u začetku jer je izgrađeno samo jedno plovilo za koje nije sasvim jasno je li u operativnoj ili testnoj fazi.

Sustav brodogradnje bi morao, nakon što ponovno ovladamo tehnologijom izrade vojnih brodova, izbaciti i veći izvanobalni ophodni brod u klasi korvete, a isto tako i druge višenamjenske brodove veće ili manje zapremine.

IGP će biti vjerojatno i dodatni vjetar za nabavku nove borbene eskadrile jer se sada prostor za nadzor neba dvostruko povećao sa 56.600 četvornih kilometara, a što je površina koju imaju npr. Bugarska, Južna Koreja, Austrija ili Mađarska.