Izbori obično stavljaju razlike u prvi plan. To je svakako točno u slučaju predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima se još uvijek zbrajaju neki glasovi. Među najgorče osporavanim izborima u povijesti ove zemlje, ishod će imati duboke implikacije na brojne aspekte američke politike. Pa ipak ima jedno pitanje oko kojega se čini da se obje strane slažu: potreba za “zaustavljanjem” Kine.

Američka vlada, i u sve većoj mjeri Europska komisija, sada uvelike vjeruju da je Kina osigurala svoj ekonomski i tehnološki rast na nepošten način, zahvaljujući sveprožimajućem utjecaju njene vlade na gospodarstvo. Geostratezi često promiču to stajalište, zamišljajući da vlada može postići tehnološku nadmoć ulaganjem u današnje pomodne sektore.

No iscrpnija analiza pokazuje da to u najboljem slučaju navodi na krivi trag. “Najuspješniji” veliki planovi gospodarskog razvoja obično idu niz dlaku, fokusirajući se uvelike na ciljeve koji bi ionako bili postignuti, s obzirom na osnove gospodarstva. Stoga nije primjereno pripisivati zasluge uplitanju države u gospodarske procese kad se ti ciljevi postignu.

Sve donedavno činilo se da kineski vođe shvaćaju ograničenja uplitanja države u gospodarstvo. Naime, općeniti savjet Komunističke partije Kine nadležnim tijelima bio je smanjiti uplitanje države u gospodarstvo jer poduzeća u državnom vlasništvu obično ostaju daleko manje učinkovita od privatnih tvrtki i samo oko jedne trećine ih je jednako profitabilno kao one.

Pa ipak, dok poduzeća u državnom vlasništvu nastavljaju s ostvarivanjem lošijih rezultata u usporedbi s privatnim tvrtkama, kineski vođe radikalno su promijenili svoja stajališta o uplitanju države. Uvriježeno mišljenje je da ta zemlja duguje državnoj ruci vodilji svoj napredak i svoju globalnu dominaciju u nastajanju u nekim visokotehnološkim sektorima.

Eksplozija obrazovanja

No istinski pokretač kineskog uspjeha jest njena visoka stopa štednje – gotovo 40% BDP-a, što je više nego dvostruko veća stopa nego u SAD-u i Europi. To daje Kini ogromne resurse za ulaganja u uspostavljanje temelja za tehnološko vodstvo. Prije svega, zemlja je ostvarila ogromna ulaganja u poboljšanje kvantitete i kvalitete obrazovanja.

Vezano uz srednjoškolsko obrazovanje, Kina je već u potpunosti sustigla Zapad po pitanju pohađanja. Testiranje po OECD-ovom programu za međunarodnu procjenu učenika nagoviješta da su kineski srednjoškolci daleko bolji u rješavanju problema od svojih američkih ili europskih kolega. Povrh toga, u prošla dva desetljeća došlo je do eksplozije tercijarnog obrazovanja koje je stvaran ključ za tehnološko vodstvo. Prema američkoj Nacionalnoj znanstvenoj zakladi, Kina sada proizvodi više nego dvaput više inženjera i više recenziranih znanstvenih i inženjerskih publikacija nego SAD. Na sličan je način pretekla Europsku uniju u potrošnji na istraživanje i razvoj, a po pitanju ulaganja u tekuće trendove, trebala bi uhvatiti SAD tijekom sljedećeg desetljeća (neki misle da već jest). Sjedinjene Američke Države progoni bauk tehnološki dominantne Kine i žele se pobrinuti da se to nikad ne materijalizira. Pa ipak, s obzirom na osnove kineskog napretka, SAD može učiniti malo toga da to poremeti, a kamoli zaustavi. Huawei je samo jedan primjer kompanije koja je kapitalizirala kineski bazu milijuna inženjera za razvoj novih proizvoda. Čak ako Sjedinjene Američke Države uspiju uništiti Huawei, brojne druge kineske visokotehnološke kompanije predodređene su da se pojave, potaknute istim talentom.

Takozvana strategija dualne cirkulacije koja je namijenjena oblikovanju sljedećeg kineskog petogodišnjeg plana savršeno je u skladu s prethodno spomenutim temeljnim čimbenicima. Usporedno s rastom kineskog gospodarstva, ono se prirodno sve manje oslanja o izvoz i njegovi novoproizvedeni inženjeri ovladat će sve većim brojem tehnologija. Drugim riječima, vladini planovi za nadolazeće godine vjerojatno će se materijalizirati, čak i bez uplitanja države.

Porez na američke potrošače

Za razliku od toga, strategija SAD-a, koja počinje ekonomijom razdvajanja od Kine, ima malo šanse za uspjeh. Naravno, i samo razdvajanje može biti izvedivo. Ali bi također bilo kontraproduktivno. Trgovina uvijek podrazumijeva uzajamnu ovisnost. I dok se Sjedinjenim Američkim Državama može dopadati ideja “oslobađanja” od Kine prekidanjem trgovinskih veza, platile bi visoku cijenu za oslobađanje Kine od sebe. Isključivanje kineskih dobavljača iz američkog tržišta daje implicitnu potporu skupljim proizvođačima. Naposljetku bi učinak smanjenja bilateralne trgovine bio jednak učinku neuspjelih Trumpovih carina Kini: implicitan porez na američke potrošače.

A radi čega? Ograničavanja kineskog pristupa nekim ključnim američkim tehnologijama moglo bi kratkoročno donijeti promjenu, ali nije izgledno da će znatno usporiti kineski razvoj. Sam opseg ljudskih i financijskih resursa koji će Kina raspoređivati tijekom sljedećeg desetljeća znači da je dobro pozicionirana za dominaciju brojnim visokotehnološkim sektorima, sa ili bez američkog inputa.

Zaključak je jasan: sljedeća američka administracija trebala bi prihvatiti kontinuirani kineski gospodarski i tehnološki uspon. Možda joj se neće sviđati ideja da Kina pretekne SAD, ali to je prekretnica do koje će vjerojatno doći tijekom sljedećeg desetljeća. No daljnji pokušaji sprječavanja tog ishoda neće biti samo uzaludni, već i vrlo skupi.