Povratak inflacije je ekonomski hladan tuš. Vlade se više ne mogu nadati rješavanju problema bacanjem novca na njih. Ekonomska politika sada mora obratiti pozornost na opskrbu i njenu rođakinju, ekonomsku učinkovitost.

Problem je dublji od odgođenih isporuka robe i jednogodišnjeg naglog povećanja cijena. Od kraja Drugog svjetskog rata do 2000. američki realni BDP po stanovniku porastao je 2,3% godišnje, sa 14.171 dolara na 44.177 dolara (prema tečaju dolara u 2012.).

Amerikanci su postali zdraviji, živjeli duže, smanjili siromaštvo i platili za mnogo čišći okoliš i širok raspon socijalnih programa. Međutim, od 2000. ta je stopa rasta pala gotovo za polovicu, na 1,4% godišnje. A još je gore u Kanadi i Europi, gdje mnoge zemlje uopće nisu rasle od 2010.

Erupcija inflacije rješava dugu raspravu. Sklerotični rast nije rezultat “sekularne stagnacije” na strani potražnje, koja se može popraviti samo masivnim fiskalnim i monetarnim poticajima. Sklerotični rast problem je opskrbe. Potrebne su nam politike za povećanje proizvodnih kapaciteta gospodarstva – izravno ili smanjenjem troškova.

Kako? Najjednostavnija i najvažnija stvar koju vlade mogu učiniti je maknuti se s puta. Bizantski propisi i hiroviti regulatorni autoriteti ometaju poslovanje.

Ne treba nam nepromišljena deregulacija, već pametnija regulacija koja je jednostavna, učinkovita, izbjegava destimulacije i neželjene posljedice, a nije iskrivljena kako bi se zaštitilo sadašnje poslovanje i poduprla regulatorna carstva.

To znači dodavanje klauzula o vremenskom ograničenju valjanosti propisima, redovitu ponovnu procjenu postojećih mjera i uvođenje prava na vanjsku žalbu.

SAD-u je potrebna infrastruktura. Problem nije novac. Problem je u tome što je izgradnja bilo čega u Americi postala gotovo nemoguća, zbog džungle propisa i tužbi koje će zaustaviti ili povećati troškove bilo kojeg projekta.

Visoki troškovi stanovanja
Započnite stavljanjem izvan snage Jonesovog zakona, zakona iz 1920. koji zahtijeva da svi unutardržavni brodovi koriste skupa američka trgovačka pomorska plovila. Stavite izvan snage Davis-Bacon i srodne zakone, koji namjerno povećavaju troškove izgradnje autocesta.

Provedite reformu Zakona o nacionalnoj politici zaštite okoliša, koji omogućuje ljudima da tuže kako bi zaustavili i odgodili projekte iz sumnjivih ekoloških razloga. Preispitajte Nuklearnu regulatornu komisiju od čijeg osnivanja 1975. nije izgrađena niti jedna nova nuklearna elektrana.

Protekcionizam smanjuje opskrbu. Carine i trgovinska ograničenja čine proizvode skupljim i lišavaju druge zemlje dolara koje trebaju kupiti od Amerike.

Ipak, Bidenova administracija zadržala je dugogodišnja ograničenja pa čak i carine Trumpove administracije. Također je udvostručila carinu na uvezenu drvnu sirovinu u studenom prošle godine, baš kada su troškovi izgradnje skočili u nebo.

Visoki troškovi stanovanja u dijelovima Amerike s dobrim radnim mjestima stvaraju prepreke mogućnostima i prisiljavaju ljude na duga putovanja koja doprinose prometnim zagušenjima i emisijama.

Uzrok je jasan: ograničenja korištenja zemljišta i podjele na zone te građevinski propisi koji onemogućuju gradnju i gustu gradnju ili je čine skupom.

Kontrola najma pomaže današnjim stanarima nauštrb današnjih iznajmljivača, ali i uskraćuje mogućnosti pridošlicama, posebno siromašnima i uništava stambeni fond za iznajmljivanje.

Mnogi Amerikanci ne rade niti traže posao. To nije zbog nedostatka radnih mjesta. Poslodavci mole ljude da rade. Jedan od problema je u tome što mnogi ljudi gube dolar ili više pogodnosti za svaki dodatni dolar koji zarade.

Destimulacija se gomila u programima kao što su bonovi za hranu, stambene subvencije, subvencije za zdravstveno osiguranje, obrazovne subvencije, plaćanja za osobe s invaliditetom i još mnogo toga. Reforma programa prava kako bi se ograničilo ukupno destimuliranje na možda 50 centi za dolar bila bi od pomoći.

Zakoni i propisi o radu prepuni su povećanja troškova i destimuliranja. Detaljni propisi obuhvaćaju radno vrijeme, planiranje, propisane pogodnosti i još mnogo toga. Zahtjevi za strukovno licenciranje, sindikati, regulatorna opterećenja u pogledu usklađenosti te porezi na plaće i dohodak povećavaju troškove zapošljavanja.

Financiranje socijalne države
SAD-u su potrebni radnici. Zemlji su potrebni vozači kamiona, pružatelji skrbi za djecu, učitelji, medicinske sestre i građevinski radnici. Potrebni su poduzetnici. Potrebni su porezni obveznici za financiranje socijalne države u stečaju.

Svi ovi radnici stoje na granicama. Imigracijska reforma koja povećava ekonomske migrante glavna je politika opskrbe. Otvaranje radnih mjesta s politikama kao što je Green New Deal sada je trošak, a ne korist jer ti radnici moraju prestati raditi nešto drugo.

Nažalost, micanje s puta užasna je politika. Ekonomska regulacija u velikoj mjeri služi za zaštitu izborne jedinice A nauštrb izborne jedinice B, a dolazi nauštrb ekonomske učinkovitosti.

Pravila opskrbe ne dolaze s jednostavnim, emocionalno privlačnim parolama poput “poticaja”. Ona zahtijevaju bolne reforme tisućama različitih tržišta i propisa – veliko proljetno čišćenje gospodarskog života.

A političari napreduju nudeći nove ideje i nove programe, ne obećavanjem teških reformi ili korištenjem nepopularnih izraza poput “na strani opskrbe”, “slobodno tržište” ili, ne daj Bože, “neoliberalno”.

Ali ima nade. Čak i Kalifornija počinje ukidati ograničenja podjele na zone koja zabranjuju stambenu izgradnju i cijenama istiskuju siromašne iz područja s gospodarskim mogućnostima.

Obamina administracija rano je kritizirala licenciranje za rad i podjele na zone. Progresivni pisci kao što su Ezra Klein, Derek Thompson i Matthew Yglesias osuđuju ograničenja rasta na strani ponude. Ako to žele nazvati “progresivizam na strani ponude”, “plan napretka” ili “plan obilja”, u redu.

Koautor članka je Jon Hartley, doktorand ekonomije na Sveučilištu Stanford i znanstveni novak u Zakladi za istraživanje jednakih mogućnosti

© Project Syndicate, 2022.