Uglavnom općeprihvaćeni stav o trenutačnoj europskoj krizi prirodnog plina – potaknuto smanjenim isporukama iz Rusije – počiva na dvije pretpostavke: da njemačko gospodarstvo ovisi o jeftinom ruskom plinu i da je to pošlo spektakularno po zlu.

No, iako je njemačka industrija jaka, a zemlja uvozi mnogo prirodnog plina iz Rusije, pomniji pregled uključenih brojki i ekonomije ne podržava prevladavajući narativ.

Za početak, prirodni plin ne igra dovoljno veliku ulogu da bi pokretao industrijsko gospodarstvo. U 2019. uvoz plina plinovodom stajao je Njemačku 30 milijardi dolara, što predstavlja samo 0,75% njenog BDP-a, a ukupna vrijednost potrošnje plina u zemlji bila je ispod 2% BDP-a.

Ti skromni omjeri slični su u ostalim industrijaliziranim gospodarstvima i upućuju na to da je malo vjerojatno da je uvoz jeftinog plina glavni čimbenik rasta. Štoviše, iako je potrošnja plina u posljednja dva desetljeća stagnirala u Njemačkoj i većem dijelu zapadne Europe, gospodarstvo je raslo, premda sporo.

Argument da je jeftini ruski plin možda više favorizirao Njemačku od ostalih zemalja također nije potkrijepljen brojkama. Na Njemačku je u 2019. otpadalo samo oko 2,3% globalne potrošnje prirodnog plina, ali 4,5% svjetskog BDP-a.

Intenzitet plina u Njemačkoj po jedinici BDP-a stoga je oko polovice globalnog prosjeka, znatno niži od intenziteta Sjedinjenih Američkih Država i mnogih drugih industrijaliziranih zemalja, uključujući Japan i Južnu Koreju.

Europska gospodarstva obično su štedljivija u potrošnji energije od ostatka svijeta. No, čak i unutar Europe, Njemačka ostvaruje dobre rezultate, s manjom potrošnjom plina po jedinici BDP-a od ostalih velikih europskih gospodarstava, poput Italije i Španjolske.

To je iznenađujuće jer ove dvije mediteranske zemlje imaju mnogo manju potrebu za grijanjem zimi (a klimatizacija ljeti zahtijeva znatno manje snage od grijanja). Samo Francuska, sa svojim velikim sektorom nuklearne energije, manje ovisi o plinu.

Gubitak energetske neovisnosti
Slična slika proizlazi iz povezanih mjernih podataka, kao što je vrijednost uvoza energije kao postotka BDP-a ili upotreba plina u industrijske svrhe kao udio industrijske dodane vrijednosti. Svi ovi pokazatelji upućuju na to da njemačko gospodarstvo koristi energiju manje intenzivno od većine drugih.

Ideja da je njemačka industrija stekla prednost pristupom jeftinom ruskom plinu zanemaruje stvarnost da postoji europsko tržište plina sa samo malim razlikama u veleprodajnim cijenama u svim zemljama. Moglo bi se naravno tvrditi da je Rusija jeftino prodala svoju energiju Njemačkoj kako bi zemlja postala ovisna. Međutim, podaci dovode u pitanje uvriježenu percepciju da Njemačka prima jeftin plin.

U proteklom desetljeću njemačka industrija platila je oko 10% više za prirodni plin od svojih konkurenata u drugim velikim europskim gospodarstvima. Opskrba iz sjevernomorskih polja omogućila je britanskim industrijskim tvrtkama da plate čak i manje od svojih kontinentalnih vršnjaka, ali čini se da im to nije puno pomoglo.

Implikacija je da je Rusija dobila negospodarsku korist (njemačku ovisnost o opskrbi plinom) gotovo bez ikakvih troškova. Njemačka je pak doživjela gubitak energetske neovisnosti bez stjecanja primjetne ekonomske prednosti.

Jedino veliko gospodarstvo koje je i energetski intenzivno i ima jeftin prirodni plin jesu Sjedinjene Američke Države. Prosječni američki državljanin koristi više nego dvostruko više prirodnog plina od europskog – 25 megavatsati godišnje za SAD, u usporedbi s oko 10 megavatsati za europske zemlje.

Povrh toga, cijene prirodnog plina u SAD-u bile su nešto niže od njemačkih ili cijena u Europskoj uniji u posljednja dva desetljeća i sada iznose samo dio europske cijene jer su europske cijene porasle za faktor pet, dok su se cijene u SAD-u malo promijenile. Unatoč ovoj troškovnoj prednosti, međutim, američka i britanska proizvodna industrija nisu posebno snažno porasle.

Naravno da je prilagodba svijetu bez ruskog plina veliki problem za Europu. Ipak, iako se Njemačka čini ranjivijom jer je nekada dobivala veliki dio plina iz Rusije, to se može brzo promijeniti.

Njemačka gradi nove kapacitete za uplinjavanje u rekordnom roku kako bi omogućila zemlji uvoz količina ukapljenog prirodnog plina (UPP) potrebnih za popunjavanje jaza između nižih ruskih zaliha i domaće potražnje, koja već pada zbog visokih cijena.

Veća globalna cijena
Nakon izgradnje tog uvoznog kapaciteta Njemačka će biti u istoj situaciji kao i njeni europski susjedi, koji se također moraju natjecati za UPP. Cijene će vjerojatno ostati visoke još neko vrijeme.

Međutim, s energetskim intenzitetom ispod prosjeka EU, Njemačka bi trebala biti u stanju podnijeti teret nešto bolje od Italije, Španjolske i nekih istočnoeuropskih zemalja. Francuska će, naravno, biti mnogo manje pogođena, barem ako njeni nuklearni reaktori mogu nastaviti punu proizvodnju.

Također ne smijemo zaboraviti globalnu sliku. Nakupljanje velikog postotka ruskog plina (što će se dogoditi ako Europa više ne kupuje od Rusije) povećava globalnu cijenu plina, što utječe i na azijske zemlje, jer se natječu s Europom za UPP. Južna Koreja i Japan imaju veći energetski intenzitet od Europe, pa čak i Kina uvozi velike količine UPP-a, po cijeni sličnoj onoj koju plaćaju europske zemlje.

Skupa energija, posebice prirodni plin, predstavlja težak gospodarski i politički izazov za sve industrijalizirane zemlje uvoznice energije. Samo SAD i neki drugi manji proizvođači energije poput Norveške, Kanade i Australije imaju koristi od ove situacije. No, podaci upućuju na to da je Njemačka u boljem položaju da prebrodi ovu krizu od većine svojih glavnih konkurenata.

© Project Syndicate, 2022.