Potpuna ruska invazija na Ukrajinu krajem veljače 2022. označila je početak nove geopolitičke ere. Nakon završetka Hladnog rata 1989.-1991., bilo je općeprihvaćeno da europske zemlje više neće napadati jedna drugu.

Previše ratova tijekom previše stoljeća pokazalo je da je promicanje trgovine i ulaganja mnogo bolji način za izgradnju i održavanje prosperiteta. Pokretanjem agresorskog rata, Rusija je flagrantno prekršila taj sporazum, ubivši pritom i ranivši desetke tisuća civila.

Rusija je ogromna u geografskom smislu, ali njezino je gospodarstvo maleno u odnosu na gospodarstva Zapada, s BDP-om od samo 2 bilijuna dolara, u usporedbi s više od 27 bilijuna dolara u SAD-u i gotovo 20 bilijuna dolara u Europskoj uniji.

Uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Kanadu i Australiju, rusko gospodarstvo je možda jedna tridesetina veličine gospodarstava koja proglašavaju snažnu potporu Ukrajini (2 bilijuna dolara naspram 60 bilijuna dolara). A Rusija je posljednjih desetljeća imala velike koristi od svojih trgovinskih i investicijskih veza s Europom i drugim industrijskim demokracijama.

Pametna improvizacija
S obzirom na to, zašto su se zapadne ekonomske sankcije pokazale nesposobnima zaustaviti ilegalnu agresiju Rusije? Što se, ako ništa drugo, može učiniti kako bi bile učinkovitije?

Napredna gospodarstva skupine G7 i EU-a imaju tri očita problema: ovisnost o nafti, nespremnost na suočavanje s Kinom i moralno siromaštvo nekih poslovnih čelnika. Ali postoji dublja slabost – nespremnost političara da učine bilo što što bi nametnulo ekonomske troškove vlastitim građanima. To su shvatili i ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping. Ako Zapad uskoro ne očvrsne, trebao bi očekivati puno više problema.

Problem s naftom lako je razumjeti. Rusija izvozi oko 7,5 milijuna barela nafte dnevno u svijet koji troši nešto više od 100 milijuna barela dnevno. Ako bi se ta nafta iznenada povukla sa svjetskog tržišta (ili ako bi se ruski izvoz nafte naglo smanjio), cijene energije znatno bi porasle – a Putin bi zapravo mogao dobiti više prihoda (ovisno o tome koliko je cijena porasla padom obujma). Kao odgovor na to, skupina G7 uvela je ograničenje cijena od 60 dolara na ruski izvoz nafte.

Bila je to pametna improvizacija, koja je smanjila ruske prihode, a istovremeno zadržala protok nafte. Ali nije bilo dovoljno praćenja. Konkretno, treba provesti mnogo strožu provedbu, što uključuje kažnjavanje brodara i svih ostalih koji pomažu Rusiji da zaradi više nego što gornja granica dopušta. Učinkovita provedba u kombinaciji sa snižavanjem gornje granice, na primjer na 30 dolara po barelu, odlučno bi smanjila ruske prihode.

Problem Kine također se krije pred nosom. Bez Xijeve kontinuirane diplomatske i trgovinske potpore, Putinov režim ne bi mogao opstati. Kina isporučuje ključne vojne i civilne inpute ruskom gospodarstvu i uvozi više od dva milijuna barela nafte dnevno iz Rusije; ako želi, može kupiti cijelu dnevnu proizvodnju Rusije (ukupni uvoz nafte u Kini iznosi više od 11 milijuna barela dnevno).

No, budući da je cjelokupno rusko gospodarstvo otprilike upola manje od kineskog izvoza, Kina mora nastaviti prodavati svijetu, što znači, prodavati Zapadu. Zapravo, industrijske demokracije saveznice Ukrajine čine oko 70% potencijalnih kineskih prekomorskih tržišta. Nastavljajući trgovati s Kinom, kao da se ništa ne događa, Zapad implicitno dopušta nastavak Putinove ilegalne invazije na Ukrajinu.

Treći problem su zapadni poslovni čelnici. Neki su se povukli iz Rusije čim je invazija počela. Ali drugi su ostali i sada odlučno ostaju pri svom. Kao što je nedavno rekao izvršni direktor SLB-a (najveće svjetske tvrtke za naftne usluge): “Štitimo svoju imovinu, to je naš prioritet. Štitimo svoj narod.” Pod tim misli da ne postoje planovi za izlazak iz Rusije unatoč Putinovim stalnim zločinima u Ukrajini. Ovaj nemoralni stav pomaže destabilizirati svijet.

Neuspjeh političke volje
Zapad bi očito trebao sniziti gornju granicu cijena nafte (i poboljšati provedbu), izvršiti veći pritisak na Kinu i pooštriti sankcije (i s njima povezane kazne) vlastitim poduzećima. Neki napori, uključujući pojačani nadzor indijskih tvrtki koje rafiniraju rusku naftu koju isporučuju sankcionirane tvrtke, daju rezultate. Međutim, proukrajinska koalicija ne čini više jer se previše političkih čelnika boji nametnuti bilo kakve troškove vlastitim biračima.

Taj neuspjeh političke volje velika je strukturna slabost koja podsjeća na stav britanske i američke politike tijekom 1930-ih. Dok je Njemačka prijetila drugim zemljama, vlada Nevillea Chamberlaina bila je spremna pristati na sve što Hitler želi. I sa svojim prevladavajućim izolacionističkim stajalištem, SAD se odbio uključiti.

Sjeverna Koreja, Iran i drugi agresivni autokratski režimi i organizacije sve se više povezuju s Rusijom. Sada se svijet mora suočiti s “kartelom agresije” koji ima zajedničke interese, produbljuje trgovinske odnose i ima zajedničke metode represije. Ako napori Rusije da revidira posthladnoratovski geopolitički poredak urode plodom, Zapad može kriviti samo sebe.

© Project Syndicate 2024.

Koautor članka je Oleg Ustenko, ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog od svibnja 2019. do ožujka 2024.