U nekoliko mjeseci Europska unija toliko je smanjila svoju ovisnost o ruskoj nafti da je sada spremna uvesti embargo.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je plan o zabrani uvoza ruske sirove nafte u veći dio EU u sljedećih šest mjeseci, a rafiniranih naftnih proizvoda do kraja godine. No, da bi imala značajan utjecaj na ruski proračun, Europa također mora okončati svoju ovisnost o ruskom plinu. To će biti puno teže postići.

Europa je uspjela brzo smanjiti svoju potrebu za ruskom naftom iz nekoliko razloga. Nafta se lako može isporučiti tankerima, a ne samo cjevovodima i relativno je lako pronaći nove zalihe na svjetskom tržištu. Problem je u tome što je također relativno lako pronaći dovoljno novih kupaca – a Rusija ih ima mnogo – kako bi nadoknadila velik dio gubitaka od embarga unutar EU.

S plinom je drukčije. Europi je potreban prirodni plin kako bi osigurala toplinu zimi i on služi kao sirovina za najveću svjetsku kemijsku industriju, koja čini znatan udio izvoza iz EU. A određene značajke tržišta prirodnog plina učinit će daleko težim i skupljim pronalaženje alternativa ruskim zalihama nego što je to bilo za naftu.

Integracija azijskih i europskih tržišta
Za početak, budući da većina proizvođača prirodnog plina posluje s kupcima temeljem dugoročnih ugovora, malo je rezervnih proizvodnih kapaciteta izvan Rusije. Iako postoje promptna tržišta na kojima se mogu kupiti ili prodati ograničene količine plina, njihova je svrha po potrebi preraspodijeliti postojeću ponudu ili potražnju u svim regijama, a ne osigurati dodatnu opskrbu.

Nervozni europski ministri energetike posjetili su različite globalne proizvođače plina, u nadi da će ih uvjeriti da povećaju proizvodnju. A najveći proizvođači plina rado će udovoljiti. Ali upozoravaju da je za pokretanje novih projekata potrebno do četiri godine, a to ima komercijalnog smisla samo ako je kupac spreman potpisati 20-godišnji ugovor.

Sve to znači da je kratkoročna opskrba prirodnim plinom blizu fiksne. Dakle, jedini način da se nadoknadi manjak ruskog plina je kombinacija štednje energije i povećanog uvoza.

Ovdje će se Europa suočiti s još jednim izazovom. Prijevoz prirodnog plina skup je i teško ga je skladištiti. Ukapljeni prirodni plin (LNG), koji se može isporučiti, glavna je alternativa ruskom plinu putem plinovoda, iako nosi svoje izazove.

Kada je plin ukapljen i utovaren na poseban tanker, nekoliko tisuća dodatnih milja putovanja nisu toliko bitna razlika. To je glavni razlog za integraciju azijskih i europskih tržišta LNG-a, a cijene na dva kontinenta obično su vrlo slične. Promptne cijene plina dosegnule su vrlo visoke razine već prošle jeseni, mjesecima prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, jer je snažan oporavak u Aziji potaknuo potražnju.

Prije nego što je počeo rat u Ukrajini, Europa je već uvozila gotovo jednako LNG-a kao i plina putem plinovoda. Ali ako Europa želi okončati svoju ovisnost o ruskom plinu, mora znatno povećati taj uvoz LNG-a.

To će biti skupo jer znači preusmjeravanje pošiljaka izvorno usmjerenih u Aziju prema Europi. Srećom, to će biti tehnički moguće zbog duboke asimetrije u trgovini LNG-om: za izgradnju postrojenja za ukapljivanje potrebno je puno više vremena nego za organiziranje uplinjavanja.

Kada LNG stigne, zemlje uvoznice samo moraju zagrijati tekućinu u tankerima. Stručnjaci za energiju često ističu da mnoge zemlje nemaju dovoljno fiksnih postrojenja za LNG da bi povećale uvoz. No, plutajući LNG terminali također su opcija, a zemlje poput Njemačke, Francuske i Italije to već iskorištavaju, pazeći da mogu iskrcati LNG kada stigne.

Gusta mreža plinovoda
Ta fleksibilna postrojenja za uplinjavanje, zajedno s gustom mrežom plinovoda koji povezuju većinu opskrbljivača EU, pružaju određenu zaštitu od ruskih pokušaja da odbije pojedine zemlje. Europa je već pokazala solidarnost po tom pitanju.

Kada je ruski energetski div Gazprom nedavno zaustavio isporuku plina Poljskoj i Bugarskoj, plinovodi iz Njemačke i Grčke osigurali su da te dvije zemlje dobiju ono što im je potrebno. Pitanje je hoće li Europa pokazati istu odlučnost kada sve zemlje budu pod pritiskom.

S druge strane, do postrojenja za ukapljivanje daleko je teže doći i trebati im mnogo više vremena za izgradnju jer zahtijevaju divovske hladnjake koji hlade plin na -160 Celzijevih stupnjeva. To ima dvije politički važne posljedice.

Neki se nadaju da Sjedinjene Američke Države mogu pružiti prijeko potreban LNG Europi. Međutim, postojeća postrojenja SAD-a za ukapljivanje trenutačno rade punim kapacitetom, a izgradnja novih postrojenja trajala bi nekoliko godina.

Sve dok su američki izvozni kapaciteti ograničeni, preusmjeravanje američkih isporuka iz Azije u Europu neće smanjiti višak potražnje na kombiniranom tržištu LNG-a EU i Azije. Za SAD to nosi prednost jer su domaće cijene prirodnog plina ostale znatno niže nego u Europi ili Aziji.

Izazov izgradnje postrojenja za ukapljivanje LNG-a također značajno povećava troškove za Rusiju da pokuša izvesti plin koji Europa više ne kupuje. Rusija niz godina ne bi mogla prodati 140 milijardi kubičnih metara prirodnog plina koji je prethodno odlazio u Europu svake godine.

Ako je Europa spremna platiti cijenu skupog uvoza LNG-a, to bi moglo ozbiljno ugroziti sposobnost Rusije da zarađuje tvrdu valutu izvozom plina. To bi ostavilo pravi trag u ratnom proračunu Vladimira Putina.

© Project Syndicate, 2022.