Kako se rat između Izraela i Hamasa pojačava, globalna pozornost uvelike se prebacila s Ukrajine na Gazu. No, iako je to razumljivo, bilo bi pogrešno zanemariti situaciju u Ukrajini.

Budući da se rat agresije Vladimira Putina približava drugoj godišnjici, ključno je razumjeti zašto su neviđene zapadne sankcije nametnute Rusiji imale tako ograničen učinak.

Manje od očekivanog
Suprotno očekivanjima analitičara, rusko gospodarstvo nije propalo zbog zapadnih sankcija. Umjesto toga, nastavlja rasti, iako sporijim tempom. Jedan od očitih razloga za to je taj što je potražnja za ruskim izvozom – posebno naftom i plinom – i dalje snažna, a ti su proizvodi zamjenjivi.

Ako Europa smanji kupnju ruske nafte i plina, Rusija može pronaći druge voljne kupce, poput Indije i Kine. Najveći trošak za Rusiju koji se podrazumijeva zbog ove promjene trgovinskih partnera je prijevoz, iako povećanje iznosi samo nekoliko postotnih bodova za naftu i druge proizvode, poput ugljena, zlata, bakra i raznih sirovina.

Značajna iznimka je prirodni plin, koji je teže transportirati. Prije invazije na Ukrajinu, Rusija je bila najveći europski opskrbljivač energentima, opskrbljivala je Europsku uniju s više od 40% prirodnog plina.

U ljeto 2022. Rusija je pokušala “sankcionirati” Europu smanjenjem i na kraju zaustavljanjem isporuka plina. To je rezultiralo kratkotrajnim skokom globalnih cijena plina, primoravši europske kupce da naruče ukapljeni prirodni plin od drugih opskrbljivača i potičući bojazan da će nestašica energije ugušiti gospodarski rast, posebice u Njemačkoj.

No, utjecaj na europska gospodarstva, posebice njemačko, bio je manje ozbiljan od očekivanog. Suprotno nekim predviđanjima, nije bilo recesije. Iako su njemačka poduzeća uspjela smanjiti potrošnju plina za 20%, industrijska proizvodnja nije se smanjila; pad energetski intenzivnih industrija neutraliziran je rastom u drugim sektorima.

Ta se otpornost djelomično može pripisati kombinaciji povećane energetske učinkovitosti i zamjene prirodnog plina alternativnim gorivima. Štoviše, cijene prirodnog plina vratile su se na predratnu razinu.

Slijedom toga, pokušaj Rusije da iskoristi svoj izvoz plina kao oružje protiv Europe rezultirao je gubitkom prihoda, jer se plin koji je koristila za isporuku u Europu nije mogao lako prodati drugdje. Toliko hvaljeni alternativni plinovod prema Kini još je u fazi planiranja, a Kina je u više navrata odgađala svoje konačno odobrenje.

Ograničeni uspjeh zapadnih sankcija Rusiji, kao i uspjeh ruskih protumjera, nije trebao biti iznenađenje. Brojne su se zemlje prethodno pokušale koristiti trgovinom kao oružjem, s oprečnim rezultatima. Primjerice, pokušaji Kine da primijeni “ekonomsku prisilu” (izraz koji zapadne zemlje koriste za opisivanje sankcija koje su nametnuli drugi) protiv mnogo manje Australije u više su navrata propali.

Strateške rezerve i alternative
Argument da bi se Europa trebala odreći svoje navodno “naivne” predanosti slobodnoj trgovini jer se druge zemlje koriste trgovinom kao oružjem stoga je manje uvjerljiv nego što se to isprva čini. Uspostavom strateške rezerve europske zemlje mogle bi ublažiti kinesku kontrolu ključnih sirovina od koje toliko strahuju uz relativno nisku cijenu.

Štoviše, globalna tržišta mogu pružiti alternative za većinu industrijskih proizvoda proizvedenih u Kini. Važno je zapamtiti da veliki industrijski proizvođači vjerojatno neće podržati Kinu ako odluči sankcionirati EU ili Zapad u cjelini.

To se posebno odnosi na poluvodiče, gdje se Europa prvenstveno oslanja na nekineske izvore. S obzirom na to, strategija Europske komisije o ograničavanju kineskog uvoza različitim mjerama, uključujući antisubvencijske ispitne postupke, nema puno smisla, posebno kada je riječ o proizvodima koji su ključni za zelenu tranziciju, kao što su solarni paneli i vjetroturbine.

Slično tome, sudjelovanje u racionalnoj raspravi o trgovinskim odnosima s Kinom u Sjedinjenim Američkim Državama postalo je gotovo nemoguće. Službeno, administracija predsjednika Joea Bidena ima za cilj održati većinu trgovinskih veza, istovremeno namećući stroge propise za nekoliko sektora, što je strategija koju je savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan usporedio s “malim dvorištem i visokom ogradom”.

U stvarnosti, međutim, opće neprijateljstvo prema proizvodima kineske proizvodnje uzrokovalo je širenje “malog dvorišta”. U početku je američka politika prvenstveno bila usmjerena na napredne poluvodiče i opremu za proizvodnju čipova, koja se često proizvodi u Europi. Ali sada, područja iza visokih ograda uključuju baterije i cijeli lanac opskrbe električnim vozilima.

Iako su kineske prijetnje ekonomskom prisilom obično pretjerane i obično se s njima može izaći na kraj, Europa, SAD i druge zapadne zemlje još podižu skupe trgovinske prepreke u nastojanju da ublaže te percipirane rizike.

Čak i oni koji priznaju ograničenu učinkovitost kineske gospodarske prisile često tvrde da bi Europa trebala ograničiti trgovinu s Kinom kao pripremu za opsežne sankcije koje bi joj bile nametnute ako napadne Tajvan. Međutim, zapadne zemlje riskiraju snošenje troškova scenarija koji se vjerojatno neće ostvariti. Donositelji politika trebali bi svoje odluke temeljiti na iskustvu i zdravom rasuđivanju u ekonomiji, a ne oslanjati se na pretpostavke.