Ruska invazija na Ukrajinu, flagrantno kršenje međunarodnog prava koje je rezultiralo humanitarnom katastrofom, zakucala je posljednji čavao u lijesu “liberalnog” međunarodnog poretka nakon 1989.

Liberalni sustav već je bio na samrtnoj postelji, nakon što je smrtno ranjen geopolitičkim sukobom između Kine i Sjedinjenih Američkih Država i zazorom od hiperglobalizacije. Svim nadama za njegovu reanimaciju sada je zadan konačan, odlučujući udarac.

Globalni poredak koji ostavljamo za sobom počivao je na pretpostavci da bi se svijet mogao osloniti na gospodarske interese, uglavnom velikih korporacija, banaka i investitora sa sjedištem u SAD-u i Zapadnoj Europi, kako bi širio prosperitet i ublažili sukobi.

Kako su srednje i rastuće sile poput Rusije i Kine postajale bogatije, postajale bi više poput “Zapada”, a imperativi geopolitičke konkurencije ustupili bi mjesto potrazi za dobicima od trgovine.

Dok su ekonomisti slobodnog tržišta prezentirali priču o osnivanju starog poretka, geopolitički “realisti” najviše će oblikovati nadolazeći poredak.

A slika koju nude nije lijepa: svijet natjecanja velikih sila nulte sume u kojem potraga za nacionalnom sigurnošću, neizbježna neizvjesnost o motivima protivnika i nepostojanje globalnog provoditelja pravila dovode uglavnom do sukoba, a ne suradnje.

Vrtnja u začaranom krugu
U takvom svijetu dominantno pitanje s kojim se suočava Zapad je kako obuzdati Rusiju i Kinu. Je li moguće dovesti do razdora između njih?

Ili bi Zapad trebao udovoljiti ciljevima Rusije u Europi kako bi s njom formirao zajedničku frontu protiv snažnijeg gospodarskog i tehnološkog izazova koji predstavlja Kina? Sva ostala pitanja, uključujući trgovinu, ulaganja, klimatske promjene, globalno siromaštvo i javno zdravlje, postaju podređena tim pitanjima.

Bilo bi strašno da je to jedina alternativa neispunjenim očekivanjima “liberalnog međunarodnog poretka”. Srećom, nije. Moguće je stvoriti prosperitetan i stabilan svjetski poredak, a istovremeno ostati realan u pogledu prirode natjecanja velikih sila.

No, možemo li postići takav aranžman ovisi o tome kako zemlje slijede svoje ciljeve nacionalne sigurnosti i o pričama koje pričaju o sebi i svojim protivnicima.

Središnji konceptualni okvir koji informira realističke mislioce je “sigurnosna dilema”. Ta ideja objašnjava zašto sustav u kojem velike sile naglašavaju svoju nacionalnu sigurnost može biti u osnovi krhak.

Budući da je nemoguće razlikovati obrambene od ofenzivnih mjera, pokušaji svake strane da postanu sigurniji jednostavno povećavaju nesigurnost one druge, pokrećući protumjere koje održavaju začarani krug.

Realisti bi tvrdili da je nešto slično sigurnosnoj dilemi bilo u igri uoči ruskog napada na Ukrajinu. Ukrajina, i Zapad općenito, percipirali su uključivanje te zemlje u zapadnu gospodarsku sferu, a možda i zapadni vojni savez, kao da u velikoj mjeri jačaju njeno gospodarstvo i sigurnost.

Ruski predsjednik Vladimir Putin u međuvremenu je te poteze ocijenio štetnima za sigurnosne interese Rusije. Ako se to čini neobičnim, slijedi u argumentu, razmislite kako bi Sjedinjene Američke Države reagirale kada bi, recimo, Meksiko razmišljao o vojnom savezu s Rusijom.

No, puno toga o ovom objašnjenju realista i općenito u okviru sigurnosne dileme, ovisi o tome kako zemlje razmišljaju o svojim ciljevima nacionalne sigurnosti i učinkovitosti alternativnih mehanizama za njihovo postizanje.

Zemlja koja je uložila sve svoje resurse u vojne kapacitete i zanemarila graditi svoje gospodarstvo i jačati svoje institucije dugoročno ne bi bila baš sigurna, čak i ako bi krenula kao globalna sila.

Težak put do kompromisa
Isto tako, uopće nije jasno da će Rusija biti sigurnija ako ostvari svoje neposredne vojne ciljeve u Ukrajini, ali iz sukoba izlazi kao ekonomski slabić odsječen od zapadne tehnologije i tržišta.

Jednako su važne i priče koje si velike sile govore o svojim namjerama i kako ih drugi percipiraju. Američki i europski donositelji politika vide sebe na međunarodnoj sceni kao dobronamjerne dobroćudne aktere.

Ali kada govore o “međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima”, zaboravljaju kako je taj poredak izgrađen kako bi odgovarao interesima njihovih zemalja i previđaju svoje razne prijestupe.

Oni ne shvaćaju ili su zbunjeni činjenicom, da obični ljudi u mnogim ne-zapadnim zemljama smatraju zapadne sile oportunističkim, licemjernim i motiviranim isključivo sebičnošću.

Taj osjećaj iznimnosti pogoršava sigurnosnu dilemu, jer ostavlja malo prostora za legitimne sigurnosne probleme drugih sila kada zapadne zemlje prošire svoju vojnu prisutnost i imaju ekonomski utjecaj. Iako se ništa nije moglo očuvati od Putinova vojnog avanturizma, on se hrani neprijateljskim pogledima mnogih Rusa na Zapad.

Slično tome, SAD pokušava isključiti kineske tvrtke poput Huaweija s globalnih tržišta i uskratiti im pristup ključnim inputima, navodno iz razloga nacionalne sigurnosti, što potiče zabrinutost Kine da Amerika želi potkopati njeno gospodarstvo.

Sigurnosna dilema dolazi u potpunosti na svoje kada velika sila traži hegemoniju, a ne sporazum. Sjedinjene Američke Države često su krive za to, formulirajući svoje vanjskopolitičke ciljeve u smislu globalne nadmoći.

Slično tome, kada zemlje poput Putinove Rusije dovode u pitanje legitimitet postojanja druge zemlje ili ga nastoje preoblikovati na vlastitu sliku, postaje teško zamisliti put do kompromisa.

Ali nema razloga da se sigurnosna dilema ne ublaži. Moguće je da velike sile imaju ciljeve nacionalne sigurnosti koji nisu otvoreno ofenzivni.

Također je moguće da bolje komuniciraju svoje namjere i brige, čime se smanjuje nerazumijevanje i postiže određeni stupanj suradnje. Ima puno prostora za izmicanje iz okrutnog svijeta realista.

© Project Syndicate, 2022.