Rusija se prijeteći nadvija nad svjetska energetska tržišta. Opskrbljuje 40% plina potrošenog u Europskoj uniji, a to je posebno važno gospodarsko pitanje za Njemačku, Italiju i Austriju. Ali globalni energetski otisak Rusije uglavnom se odnosi na naftu. Ona je drugi najveći izvoznik sirove nafte, iza Saudijske Arabije, s u prosjeku oko pet milijuna barela dnevno. Rusija također izvozi oko 2,85 milijuna barela rafiniranih proizvoda, poput dizela i zrakoplovnog goriva.

Taj izvoz fosilnih goriva omogućio je rusku invaziju na Ukrajinu i njeno ekstremno nasilje nad nenaoružanim civilima i civilnom infrastrukturom. Ruski predsjednik Vladimir Putin očito vjeruje da mu se nitko ne može suprotstaviti zbog gole moći koju može provoditi kroz energetska tržišta. Ako se Europljani previše odupru, obustavit će im plin. Ako ostatak svijeta smanji kupnju od Rusije, cijena nafte će rasti – uzrokujući svugdje ekonomske poteškoće.

No Putin je podcijenio užas i strah koji će stvoriti njegova invazija, posebice u Europi. Što je još gore za njega, Sjedinjene Američke Države, Europa i njihovi saveznici imaju sve alate potrebne za okončanje ruske energetske prednosti. Uvoznici diljem svijeta izbjegavaju rusku naftu i plin. Europa, svakako, nikada više neće riskirati svoju nacionalnu sigurnost zbog uvoza ruske energije. Slijedom toga, Rusija će uskoro biti gotova kao glavni igrač na svjetskim energetskim tržištima.

Putinov osvajački rat ubio je tisuće civila i raselio oko deset milijuna, uključujući više od četiri milijuna koji su pobjegli iz zemlje. Budući da ruske snage opetovano granatiraju i ispaljuju rakete na civilna područja, 13 milijuna Ukrajinaca u opasnosti je od bombardiranja. U Mariupolju i drugdje Putinove snage ciljale su zgrade u kojima su se skrivali civili, čak i tamo gdje je jasno označena riječ “djeca” ili je na krovu oslikan crveni križ. U očima svijeta, to su ratni zločini, kratko i jasno.

Financiranje ratnih zločina

Nigdje se šok i odbojnost ne osjećaju tako intenzivno kao u Europi. Cijeli Europska unija okupila se, primivši milijune ukrajinskih izbjeglica i nastojeći pomoći Ukrajini na što više drugih načina. Svaki zločin koji su počinile ruske snage stvara veću potporu Ukrajini te među europskim čelnicima i u javnosti.

Neke zemlje Europske unije već de facto bojkotiraju rusku naftu. Prema TankerTrackers.com, u veljači je Danska brodom uvezla nešto više od 7,5 milijuna barela sirove nafte iz Rusije. No, u prvih 27 dana ožujka, Danska nije uvezla nimalo ruske sirove nafte. Švedska, Finska i druge zemlje također su izvijestile o velikom padu ruske sirove nafte uvezene tankerom. I sve je više naznaka da će Njemačka i druge zemlje to još pojačati kako bi predvodile potpun i neposredan embargo na uvoz ruske nafte tankerom u EU.

Raspravlja se i o plaćanju ruskog plina i nafte iz naftovoda na založne račune koji su učinkovito zamrznuti kako bi se osiguralo da Rusija ne može koristiti prihod od eura za kupnju oružja bilo gdje u svijetu. Putin je pokušao preduhitriti taj razvoj događaja zahtijevajući plaćanje plina samo u rubljama, ali EU je to odbila kao kršenje ugovora. Njemačka i Austrija pripremaju se racionalizirati uporabu plina.

Putin i neki trgovci energijom očito misle da će Rusiji biti lako prijeći s europskih isporuka nafte na azijska tržišta. No čini se da su zaboravili ključnu lekciju o iranskim naftnim sankcijama. Kad bi SAD, EU, Velika Britanija i Norveška provele sankcije kojima se zabranjuju svi oblici pomorskog osiguranja za tankere koji prevoze rusku naftu i rafinirane proizvode, većina svjetskih flota tankera povukla bi se s ruskog tržišta.

Rusi, naravno, imaju svoje tankere, ali njihova flota je premala da bi se prevezla više od milijun barela dnevno, posebno zato što bi puno sirove nafte trebalo dopremiti iz Murmanska, Baltičkog mora ili Crnog mora sve do Azije. Neki odmetnuti operateri mogu pokušati ući u posao, ali te bi se aktivnosti pažljivo pratile, a vlasnici brodova, unajmitelji i kapetani najvjerojatnije bi se suočili s osobnim sankcijama SAD-a i Europske unije. Ukrajina je već navijestila kako će slijediti sve moguće pravne lijekove protiv svih koji su sudjelovali u financiranju ratnih zločina.

Put bez povratka

Kada se svijet jednom prilagodi životu s mnogo manje ruske energije, neće više biti povratka. Nijedan Europljanin pri zdravoj pameti ne želi da Rusija naoružana nuklearnim oružjem ima slobodan novčani tok koji trenutačno dolazi iz njenog izvoza ugljikovodika jer će taj novac omogućiti Putinu (ili njegovim nasljednicima) da se naoruža i postane još agresivniji – možda sljedeći put napadne zemlje NATO-a. Ne postoji “jeftina” ruska nafta i plin.

Ruska fosilna goriva financiraju užasan rat. Ubijanje mora prestati. I svijet mora naučiti živjeti bez ruskih energenata.

© Project Syndicate, 2022.

AUTORI:

Simon Johnson: Bivši glavni ekonomist MMF-a, profesor na MIT-ovom Sloanu i supredsjedatelj Političkog saveza Covid-19.
Oleg Ustenko: Ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog od svibnja 2019.