U povijesnom izvješću Globalna komisija za ekonomiju vode nedavno je prepoznala tržišta vode kao temeljno rješenje za eskalirajuću svjetsku krizu vode uzrokovanu klimatskim promjenama. Logika je jednostavna: kada je nešto oskudno, postaje vrjednije.

Odgovarajućim određivanjem cijena vode i stvaranjem tržišta za raspodjelu vode na temelju potražnje, mogli bismo promicati učinkovitije korištenje i potaknuti očuvanje. Ipak, iako se čini da ideja tržišta vode ima potencijala, iskustva Čilea, Australije, SAD-a i drugih zemalja pokazuju da njezina provedba može biti zahtjevna.

Vjeruje se da tržišta vode imaju potencijala zbog svoje sposobnosti učinkovitije raspodjele vode. Kada je pojedincima ili organizacijama dopušteno trgovati pravima na vodu, voda se dodjeljuje onima koji je najviše cijene.

U Čileu, jednoj od prvih zemalja koja je uvela nacionalno tržište vode, poljoprivredni proizvođači mogu kupovati vodu iz drugih regija ili industrija koje imaju višak. Zahvaljujući ovoj fleksibilnosti, sustav omogućuje procvat usjeva visoke vrijednosti čak i tijekom suša.

Pomažući u smanjenju neučinkovite potrošnje vode, čileansko tržište vode s vremenom je povećalo poljoprivrednu produktivnost. Između 1985. i 2018. poljoprivreda koja intenzivno troši vodu u regijama Atacama i Coquimbo ostvarila je znatan rast jer su tržišta vode omogućila fleksibilniju raspodjelu područjima s velikom potražnjom.

Dominacija bogatih
Isto je načelo primijenjeno u australskom sustavu Murray-Darling, gdje poljoprivrednici trguju pravima na vodu kako bi se prilagodili promjenjivoj dostupnosti vode. Kako izvještava Bloomberg, trgovina vodom u Australiji iznosi oko četiri milijarde australskih dolara godišnje (2,7 milijardi dolara) i zbog nje je Australija postala deveta najveća izvoznica hrane na svijetu.

Ista tržišta također mogu potaknuti očuvanje vode. Kalifornijska središnja nizina također omogućuje trgovanje vodom za poljoprivredu, što omogućuje poljoprivrednicima da se nose s povremenim sušama kupnjom vode iz regija bogatijih resursima.

Ali iskustvo Čilea također naglašava zamke tržišta vode. Ne samo da to nije rješenje za sve, već je čileansko tržište vode dovelo je do znatnih nejednakosti. Velika poljoprivredna poduzeća stekla su znatna prava na vodu te su manji poljoprivrednici i zajednice dobili manji pristup. Tržištem dominiraju bogatiji igrači, pa su marginalizirane zajednice izbačene.

Takvi ishodi izazivaju ozbiljnu zabrinutost u pogledu jednakosti. Voda nije samo trgovačka roba; ona je osnovno ljudsko pravo. Sustav koji omogućuje najbogatijima da kupe najviše vode riskira dovođenje u pitanje pristupa vodi onima kojima je najpotrebnija. Nakon što su prava na vodu u sjevernoj čileanskoj dolini Limarí konsolidirana među nekoliko velikih poljoprivrednih tvrtki, malim poljoprivrednicima nedostajalo je vode tijekom sušnih godina.

Slični trendovi uočeni su u Kaliforniji, gdje mali dio nositelja prava na vodu upravlja znatnom količinom dostupne vode, što nesrazmjerno pogoduje poljoprivredi velikih razmjera. Osim toga, tržišta vode mogu dovesti do uništavanja okoliša.

U Čileu je preusmjeravanje vode za poljoprivrednu upotrebu katkada ugrozilo ekološko zdravlje rijeka i močvara. U Australiji je prekomjerno iskorištavanje vodnih resursa dovelo do ozbiljnih posljedica za okoliš, uključujući kolaps riječnih ekosustava i iscrpljivanje površinskih i podzemnih vodnih resursa, što ugrožava biološku raznolikost.

Kalifornija se susrela sa sličnim izazovima. Iako je trgovanje vodom pomoglo uravnotežiti ponudu i potražnju u nekim regijama, također je razotkrilo duboke nejednakosti. Mali poljoprivrednici u kalifornijskoj središnjoj nizini jako se teško natječu s većim agrobiznisima za vodu, dok se siromašnije urbane zajednice suočavaju s višim cijenama vode. U vrijeme suše, tržišni sustav sklon je davati prednost onima koji si mogu priuštiti plaćanje, zaboravljajući na najranjivije populacije.

Špekulativno gomilanje vode također je sve veći problem. U Kaliforniji su neki subjekti povukli vodu s tržišta, čekajući da cijene porastu, što je pretvorilo vodu, ključni resurs, u financijsku imovinu. To je pridonijelo lokaliziranim nestašicama i povećalo cijene na područjima na kojima već vlada nestašica vode.

Osim tržišnih nedostataka, treba razmotriti dublja pitanja jednakosti i pravde. Sposobnost bogatijih subjekata da kupuju prava znači da su tržišta vode sklona monopolizaciji. To je trajni problem u Čileu, gdje veliki agrobiznisi i rudarske tvrtke zauzimaju tržište, posebno u područjima sklonim suši.

Uravnotežen pristup
Drugi je izazov što se tržišta vode često sukobljavaju s tradicionalnim ili prethodnim pravima na vodu, što dovodi do pravnih i društvenih sukoba. U Čileu su nositelji prethodnih prava na vodu, uključujući autohtone zajednice, pretrpjeli raseljavanje jer su prava na vodu komodificirana i prodana većim entitetima. Takve nepravde postavljaju temeljna pitanja o etici komodifikacije resursa koji mnoge zajednice smatraju javnim dobrom.

U širem smislu, provedba tržišta vode težak je i složen proces. Prekogranični sukobi oko vode, gdje izvori vode prelaze regionalne ili nacionalne granice, sve su veći problem. Tržišta koja dopuštaju jednoj regiji da trguje vodom koja je potrebna nizvodno riskiraju sukob između jurisdikcija.

Primjerice, sliv rijeke Colorado, koji dijeli sedam američkih država i Meksiko, postao je izvor sve većih napetosti jer uzvodna trgovina vodom utječe na nizvodne korisnike. Snažni regulatorni okviri ključni su za sprječavanje takvih sukoba, ali njihovo stvaranje iziskuje znatnu političku volju i resurse.

Potencijal tržišta vode odnosi se na potencijal za rješavanje nestašice poticanjem očuvanja i učinkovitosti. Ali rizici koje tržišta vode predstavljaju, posebno za jednakost i održivost okoliša, ne mogu se zanemariti. Iz primjera Čilea, Australije i Kalifornije mogu se izvući vrijedne pouke o granicama upravljanja vodom na temelju tržišta. Monopolizacija, špekulativno gomilanje i degradacija okoliša značajni su rizici kada se voda tretira isključivo kao roba.

Ključno je osmisliti uravnotežen pristup. Tržišta vode moraju biti pažljivo regulirana kako bi se osigurao pravedan pristup, spriječila koncentracija tržišta i zaštitili ekosustavi. Hibridni sustavi koji kombiniraju tržišne mehanizme sa snažnim javnim nadzorom i upravljanjem zajednicom mogli bi ponuditi pravednije i održivije rješenje. Države bi također trebale podržavati prava ranjivih zajednica i prepoznati vodu kao javno dobro, a ne samo kao imovinu kojom se može trgovati.

© Project Syndicate 2024.