U globalnim razmjerima odigravaju se izuzetno zanimljivi i izazovni procesi koje dolaze na naplatu jer nismo znali dovoljno cijeniti energiju i lance energetskog globalnog sektora.

Cijene naftnih derivata, plina i električne energije ubrzano rastu a za to postoji mnogo čimbenika, većina njih povezana je s nerazumijevanjem energetskog tržišta i vizije današnjeg energetskog sektora, industrije zaštite okoliša i održivosti.

Nabavna cijena prirodnoga plina na europskom tržištu porasla je od početka ove godine za više od 200%, ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama prirodnog plina od petogodišnjeg prosjeka, visokim cijenama emisija CO2 na europskome tržištu, rastu potrebe za plinom u Aziji, posebice u Kini, ruskim političkim zavrzlamama povezanim s puštanjem u rad plinovoda Sjeverni tok 2 i premalim ulaganjima u nova nalazišta i obnavljanje rezervi plina.

Naftni derivati već peti tjedan zaredom rastu i problemi postaju veliki. Sve ovo je dovelo i do problematike cijena i opskrbe električnom energijom. Naftni derivati trebaju otići u povijest, ali nikako da odu, i dapače cijene sve više rastu.

Tu je više čimbenika, od poremećaja lanca opskrbe uslijed pandemije, smanjenja zaliha, povećanja potražnje nakon lockdowna, smanjene proizvodnja nafte i smanjenog obnavljanja rezervi nafte, posebice u europskim državama, preko nedostatnih kapaciteta zelenih izvora energije na koje se računalo, posebice u Njemačkoj i dijelom u Španjolskoj, sve do početka sezone grijanja i manje proizvodnje dizela.

OPEC ne želi povećati proizvodnju jer će padati cijene. Nijemci pokreću elektrane na ugljen. Što je znakovito i opasno za energetsku tranziciju.

Sve što je dosad stavljano sa strane ponovno će se uključivati. Svi su računali na vjetar i solar, a na kraju se pokazalo da to nije dovoljno. Počele su raditi plinske elektrane, što je povećalo potrošnju plina.

Promjena paradigme

Nedostatak vizije i promjena paradigme u Europi i Hrvatskoj imaju svoju cijenu. Jednostavno, nismo prešli na zelenu tranziciju na vrijeme, a sada prerano izbacujemo prirodni plin koji je trebao upotpuniti tranziciju i imati ulogu u balansiranju sustava.

Naime, energija (to se posebno odnosi na Hrvatsku) je podcijenjena roba, a sektor i njegovi djelatnici pomalo marginalizirani. Činjenica je da se u Hrvatsko preko cijena energenata vodi socijalna politika koja s vremenom na vrijeme dođe na naplatu uslijed energetskih šokova na tržištima EU.

Međutim, nije sve tako crno u Hrvatskoj, organiziraju se i zanimljivi događaji i pomalo se širi svijest.

Krajem prošlog mjeseca smo imali tri zanimljiva skupa. U Osijeku, na poznatom međunarodnom skupu o toplini, plinu i obnovljivim izvorima energije (OIE), razgovaralo se otvoreno o cijenama energenata i pametnim tehnologijama, što danas predstavljaju OIE u Hrvatskoj.

Najvažnije teme ovogodišnjeg skupa bile su održivost, dekarbonizacija Europe, budućnost plina, resursna učinkovitost i industrija zaštite okoliša i taksonomija. Predavači su bili iz Hrvatske i susjednih zemalja, iz tvrtki Turbomehanika, Iveco, Ina i HEP, kao i s fakulteta i institucija, ministarstava i HERA-e.

U Vodicama se održao skup inženjera strojarstva gdje je jedna od glavnih tema bila vodik i njegova buduća uloga u Hrvatskoj i EU. Izrečene su vrlo optimistične poruke u pogledu razvoja vodikovog sektora i uloge hrvatskog gospodarstva u cjelokupnoj industriji vodika u Europi.

Konačno, na Hvaru se održao skup udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) s mnogim stručnim osobama gdje je zanimljivo predavanje imao Ivo Milatić, državni tajnik Ministarstva gospodarstva. Uz vrlo široki raspon predavača i posjetitelja raspravljalo se o uporabi sunčeve energije u Hrvatskoj i svijetu. Jedna od zanimljivih tema bila je i uloga sunčeve energije u poljoprivrednom sektoru.

Sva tri skupa su pokušala dati rješenja za ovu krizu i uglavnom se svi slažu da je zelena energija priča koja povezuje i koja će EU i Hrvatsku voditi i dalje u smjeru zelene tranzicije.

Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima energije, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku kao budućem europskom lideru.

Rješenje je u potpunoj dekarbonizaciji svih segmenta energetskog i industrijskog sektora i gospodarstva Hrvatske.

Tko je energetski siromašan?

No predložimo i rješenja za tržišne nedaće i porast cijena energenata i goriva.

Postoji ih nekoliko, jedno je za naftne derivate, a to su tzv. plivajuće trošarine, međutim to je kratkoročno rješenje i država se tome pomalo opire. Naravno, neće se moći opirati ako cijena dizela dođe do 13 kuna. Zapravo, to je stvar percepcije u javnosti što je psihološka granica, je li to 13, 14 ili čak 15 kuna?

No stvari s trošarinama su unaprijed zadane. Državi je potreban novac, a svaka država ubire na svoj način porez od naftnih derivata i fosilnih goriva. Stvar je samo psihološke percepcije. To bi trebala biti kratkoročna mjera kada derivati prijeđu psihološku granicu za potrošače, uglavnom građane.

S druge strane, u EU se smatra da je više od 20% građana u skupini energetski siromašnih. Ne mogu plaćati svoje osnovne režije za energente i imaju lošu infrastrukturu. Kod nas je to još teže odrediti.

Međutim, upravo je u tijeku popisivanje stanovništva, što je prilika da se utvrdi koliko i s kojim nekretninama, infrastrukturom naši građani raspolažu. Naime, definirajmo tko je siromašan, tko je energetski siromašan, a tko se pravi pametan i skriva iza loše cjenovne politike.

Svi ostali, osim prve dvije skupine, morat će u 21. stoljeću plaćati tržišne cijene energenata. Država ne može voditi socijalnu politiku preko energetike i sektora zaštite okoliša jer se time uništavaju ti sektori, njihov razvoj, nove tehnologije, marginaliziraju se projekti i tehnologije OIE-a, a i stručnjaci nam odlaze.