Otkad je postalo posve jasno kako će budući stanar Bijele kuće posve sigurno biti Donald Trump, u svome drugom mandatu, nakon mandata pauze, ne postoje analitičari na svim geografskim širinama i dužinama koji ne pokušavaju ući u njegovu glavu. Koje će biti implikacije sljedećega mandata na globalnu, u prvom redu europsku, sigurnost, energetiku i trgovinske tokove?

Pokušavaju tako detektirati namjere gospodina Trumpa glede odluka koje će u ovome mandatu donositi koje su vezane kako na unutrašnje tako i na vanjske političke prilike u koje je SAD, kao još uvijek vodeća globalna sila, umiješan. Prispodobljuju se tako njegove najnovije izjave, u mandatu pauze, tako i one iz predizborne kampanje njegovu prošlome mandatu. Izvlače se konkluzije kako ćemo svjedočiti novom protekcionističkom mandatu, u kojem će se SAD više baviti svojim unutrašnjim, i potrebama svoga, nego li se miješati u druge dijelove svijeta u kojima je Bidenova administracija izravno i posrednički bila involvirana.

Argumenti se pronalaze u Trumpovom dovođenju u pitanje budućnosti NATO saveza kakvoga ga poznajemo. Prisjetimo se, tadašnja administracija ultimativno je tražila povećanje izdvajanja za obranu u europskim zemljama, ali i povećanje konzumacije američkih energenata u Europi uz stalno inzistiranje na razvoju energetske infrastrukture u tom smjeru, u zamjenu za ostanak SAD-a kao zaštitnika od strana izvan bloka. Promjena sigurnosne paradigme se, doduše, dogodila, ne samo uslijed ovakvih asimetričnih pregovaračkih tehnika, svojstvenih poduzetnicima s reptilskim nagonima (usmjerenima na preživljavanje i stjecanje prednosti), nego i uslijed agresije Rusije na Ukrajinu što ima svoje postojane izazove u obrambenom sektoru, koji je zbog mira u Europi od kraja Drugoga svjetskog rata zanemarivan sustavno.

Nuklearni armagedon

Ono što se također dogodilo jest početak značajnije konzumacije američkih i savezničkih energenata nakon sankcijama i fizičkim sabotažama terminiranih energetskih puteva iz Rusije, pa su tako američke kompanije, uz one norveške, postale najveći izvoznik prirodnog plina u Europu. U tom smislu intenziviran je i razvoj energetske infrastrukture za prihvat energenata, koji započeo upravo u mandatu Donalda Trumpa, od čega je početak izgradnje terminala za ukapljeni plin na Krku samo jedan od primjera.

Nalazimo se, dakle, u posve novom kontekstu, koji je u prošlome mandatu gospodina Trumpa, namjerno ili ne, bio tek naznačen. Deglobalizacija, uzrokovana pojavom nekoliko izazivača SAD-a, od kojih je najveći Kina, a najnostalgičniji Rusija, na globalnoj šahovskoj ploči. A deglobalizacija, pojava konkurentskih imperija, povijest nas uči, uvijek donosi gospodarski i sigurnosno izazovna vremena. Ostavimo li po strani statističku mogućnost nuklearnog armagedona, u najoptimističnijem slučaju to će biti srednjoročna trenja na linijama razdvajanja.

Spomenuta trenja, nove dimenzije ratovanja (ugrožavanje podvodnih komunikacijskih poveznica) i najavljena hladnija zima mogle bi spomenuta linija razdvajanja i američke energetske interese dovesti na novu razinu. U tom je smislu za očekivati daljnji pritisak na ruske energente koji, zbog izuzetaka na eurosankcije, koje su neke zemlje poput Mađarske i Slovačke, izborile zbog deklariranih specifičnosti svojih ekonomija i energetskih sektora, ali i zbog odsustva sankcija na ruski ukapljeni plin, iznose blizu jedne petine europskog miksa ugljikovodika.

Daljnji pad opskrbe

Ako se to dogodi, to će dovesti do daljnjeg smanjenja opskrbe Europe, rasta cijena, ali i povećanja uvoza iz SAD-a i zemalja saveznica. Naime, Atlantik je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, pravac lanaca opskrbe Europe koji nije pod teretom vanjskopolitičkih i sigurnosnih izazova. Za razliku od pravca iz Rusije, Crvenog mora i stalno odgađanog tinjajućeg konflikta oko Sjevernog pola.

Konzultirajmo kristalnu kuglu, jer povijest se, kako je rekao Mark Twain, vrlo rijetko ponavlja, no gotovo uvijek rimuje (slični uzroci rezultiraju sličnim posljedicama) i osvijestimo činjenicu kako se u zemlji isprepletenoj s toliko različitih interesa, od vojnoindustrijskih do energetskih, u jednom mandatu mogu promijeniti samo trendovi, ne i strateški geopolitički kodovi, onda možemo zaključiti kako kratkoročne bojazni od povlačenja Trumpove administracije s linija razdvajanja neće biti. Tek ultimatuma za povećanje participacije.

Bojazan hrvatskih površnih i navijačkih promatrača, o tomu kako će se gospodin Trump okrenuti više prema Beogradu i Budimpešti negoli prema Zagrebu, po mom je sudu, u novim okolnostima također pretjerana. Unatoč investicijama Trumpovog zeta u Beogradu, čini se kako će Aleksandar Vučić i Viktor Orban novoj američkoj administraciji vrlo teško objasniti početak gradnje Janafovog konkurenta, produžetka naftovoda Družba, u partnerstvu s ruskim kompanijama, ali i veliku izloženost ključnih infrastrukturnih projekata u obje zemlje kineskom državnom kapitalu.

Stoga će promijenjene okolnosti značiti i prilagodbu američkih interesa čiji je politika nužni servis. U hrvatskom kontekstu u miraz novoj administraciji donosimo Jadranski naftovod i terminal za ukapljeni plin na Krku, pa i budući projekt vodikovoda. Projekte koje je Europska unija označila kao strateške. Oni su zalog strateškog, energetskog, političkog i obrambenog saveza s liderom zapadnoga bloka.