Kada je prije nekoliko godina ušao u mainstream, pokret za održiva ulaganja naišao je na relativno mali otpor jer je nastojao uvjeriti menadžere i dioničare da preusmjere pozornost s kratkoročne dobiti na ciljeve zaštite okoliša, društva i upravljanja (Environmental, social and governance – ESG). Međutim, u posljednje vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama dobiva na snazi protupokret koji nastoji zabraniti financijskim institucijama da slijede smjernice ESG-a.

Tko ugrožava gospodarstvo

Zaštita okoliša, društva i upravljanja svakako povlači za sobom malo više skepticizma. Nekoliko studija naglašava rizik da će ga tvrtke koristiti kao vježbu odnosa s javnošću. Često se pokazalo da su zelena obećanja neiskreni manipulativni zeleni marketing. Međutim, napori koje ulažu republikanci da se privatnim ulagačima zabrani ostvarivanje okolišnih, društvenih i upravljačkih ciljeva uvelike su promašeni.

Guverner Floride Ron DeSantis, neslužbeni je vođa konzervativnog rata protiv ESG-a. On tvrdi da ESG “ugrožava vitalnost američkog gospodarstva i ekonomsku slobodu Amerikanaca”.

Čini se da su protivnici ESG-a posebno zabrinuti zbog mogućnosti da se ulagačima dopusti diskriminacija proizvođača oružja i tvrtki za fosilna goriva. Samo u prvih pet tjedana ove godine republikanski državni zakonodavci predložili su čak 49 zakona kako bi spriječili banke i mirovinske fondove za javne službenike da integriraju kriterije održivosti u svoje donošenje odluka. Nekoliko država – uključujući Arizonu, Floridu, Idaho, Indianu, Kentucky, Louisianu, Mississippi, Missouri i Sjevernu Dakotu – već je usvojilo zakone kojima se ograničava ESG.

Na saveznoj razini, konzervativci u Kongresu također promiču zakone protiv ESG-a. Republikanski senator Mike Braun trenutno nastoji poništiti odluku Ministarstva rada predsjednika Joea Bidena, koja je stupila na snagu 30. siječnja, kako bi se umirovljeničkim fiducijarima omogućilo da u svojim analizama rizika i povrata razmotre kriterije ESG-a. Braun je već uvjerio svakog republikanskog senatora da podrži njegov trud.

Iako državne vlade imaju ovlast zabraniti javnim mirovinskim fondovima oslanjanje na kriterije ulaganja u ESG, republikanska kampanja također se okomila na privatne banke i institucionalne ulagače. BlackRock, najveći svjetski upravitelj imovinom, omiljena je meta. Napad konzervativaca na ESG ima manje veze s ekonomskom slobodom nego s američkim kulturnim ratovima i desničarskom opsesijom “osviještenim kapitalom (woke capital)”.

Rasprava o društvenoj odgovornosti korporacija može se pratiti sve do 1930-ih, kada su arhitekt New Deala (novog poslovanja) Adolf A. Berle i profesor prava E. Merrick Dodd prvi put raspravljali o tom pitanju u Harvard Law Reviewu.

Friedmanova doktrina

Poznato je da je u eseju New York Times Magazinea iz 1970. godine, Milton Friedman tvrdio da je jedina društvena odgovornost poslovanja maksimiziranje povrata dioničara. Tijekom sljedećih pet desetljeća prevladala je Friedmanova doktrina.

Onda se pojavila zaštita okoliša, društva i upravljanja – ESG. Zagovornici iznose dvije vrste argumenata. Prvi je moralni argument: korporacije bi trebale gledati dalje od ekonomskih interesa svojih dioničara i razmotriti utjecaj svojih odluka na interese drugih dionika, uključujući radnike, dobavljače i lokalne zajednice. Prepuštam etičarima da prosude o moralnom pitanju.

Drugi argument je više transakcijski: dobro korporativno građanstvo dugoročno se nagrađuje financijski, kroz povećani entuzijazam potrošača i poboljšani moral zaposlenika.

Je li istina da korporacije i investitori mogu “dobro proći čineći dobro”? Ovisi. Neki dokazi upućuju na to da reforme u području korporativnog upravljanja (“G” u akronimu) doista mogu biti financijski korisne. Primjerice, studije su u nekoliko zemalja pokazale da korporacije uživaju veće prinose i više cijene dionica ako ograničavaju naknadu izvršnim tijelima zahtijevajući od vanjskih direktora da sjede u odborima za kompenzaciju i dopuštajući dioničarima da imaju “pravo glasa o plaći”.

Ima manje argumenata kada je u pitanju aspekt okoliša – “E” u ESG-u. Postoje, naravno, velike potencijalne koristi za investitore i korporacije koji se priklanjaju čistoj energiji. Međutim, skeptičan sam da bi zaštita okoliša iznad onoga što zakon zahtijeva i što je vlada spremna potaknuti nužno poboljšala profitabilnost.

No, pitanje ekonomske vrijednosti treba prepustiti financijskim tržištima. Kupci mogu sami shvatiti žele li kupiti proizvode ekološki savjesnih tvrtki. Radnici mogu birati hoće li raditi više za socijalno orijentirane poslodavce. A ulagači mogu odlučiti može li pridržavanje ESG praksi dugoročno biti profitabilno.

U konačnici, ESG nije zamjena za inteligentno osmišljene propise u nekoj državi. Friedman je u tom smislu bio u pravu. S druge strane, ako privatni ulagači ili tvrtke odluče da žele slijediti ESG ciljeve, političari se ne trebaju miješati. Zato postoji naziv slobodno tržište. Možda bi se republikanci trebali prisjetiti Friedmana.

*Autor je profesor formiranja kapitala i rasta na Sveučilištu Harvard, bio je član Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Billa Clintona. Znanstveni je suradnik u američkom Nacionalnom uredu za ekonomska istraživanja